Pročitajte reportažu iz slovenačkog Velenja.
Ako je uopšte moguće biti jugonostalgičan, a da se ne pređe u patetiku, onda je to urađeno u Velenju, gradu koji je do 1990. godine nosio ime po Josipu Brozu, doživotnom predsjedniku SFR Jugoslavije.
Jedan od osam gradova u bivšoj zajedničkoj državi koji su u svom nazivu imali Titovo ime, a jedini u Sloveniji je Velenje.
Grad u centralnom dijelu Slovenije u pokrajini Štajerskoj, nalazi se na rijeci Paki u Šaleškoj dolini, iznad koje se izdižu planine Ljubela i Paški Kozjak, 1990. godine se odrekao Titovog imena, ali nije do kraja prihvatio trend "prevrednovanja svih vrijednosti" u Sloveniji ili u ostalim južnoslovenskim republikama tokom demokratskih promjena, koje su se gotovo u potpunosti odrekle socijalističkog naslijeđa.
Naprotiv, već se njime i dalje ponose, a rekao bih, i iskreno žale za prethodnim socijalističkim sistemom, a da bi se u to i sami uvjerili, dovoljna je samo jedna šetnja kroz Velenje, grad od oko 25.000 stanovnika.
Jedna od glavnih ulica u Velenju nosi naziv Rudarska, centralni trg je Titov, s kojeg rijetke prolaznike ove zime, malo zbog niskih temperatura, a malo zbog pandemije korona virusa, posmatra najveći kip Josipa Broza u maršalskom šinjelu s karakterističnom pozom šetajućeg penzionera, djelo Antuna Augustinčiča i Vladimira Herljevića.
Zamišljenog pogleda i stava, visine šest metara, utisak je da je Tito kontemplirao načine za bolju budućnost svih Jugoslovena od Vardara pa do Triglava, ali svi znamo na kraju kako je to ispalo i nećemo se na to osvrtati, niti ćemo dovesti u pitanje njegove "dobre namjere", kao ni odgovore gdje smo prema toj staroj poslovici na kraju završili svi. Manje-više.
S maršalove lijeve strane je onaj stari Dom kulture, modifikovan savremenom umjetnošću, gdje su se nekada događale, kako se to tada zvalo kulturno-umjetničke priredbe, a danas vjerovatno "iventi", kojih doduše danas nema ni za lijek, s obzirom da je cijela Slovenija mjesecima u teškom "lokdaunu" zbog kovida-19.
Najavljeno je "popuštanje" mjera koje svi građani Velenja s kojima smo razgovarali željno iščekuju, iskreno nam pozavidjevši što je u Banjaluci ili uopšte Bosni i Hercegovini situacija u tom smislu praktično puno normalnija ili relaksiranija.
"Da nam je samo doći kod vas da popijemo piće u kafiću ili da odemo na ručak u restoran", rekao je jedan mladi zaljubljeni par koje smo sreli na Titovom trgu, ali nisu znali da nam objasne da li je Spomenik palim borcima NOB-a, koji se nalazi sa desne strane od najvišeg Titovog kipa, napravljen otkako je Slovenija postala nezavisna ili ranije.
"Doselili smo se nedavno iz okoline Maribora, a inače smo porijeklom Prijedorčani", rekli su nam dok smo zajednički posmatrali spomenik "rudarima", šetali pješačkim zonama i posmatrali široke bulevare, biciklističke staze i planski napravljene nebodere i parkove.
O tome šta gradske vlasti misle o građanima nekadašnje države govori i velika većina gradova prijatelja Velenja, koji su iz svih jugoslovenskih republika: Vranje, Banjaluka, Istočno Novo Sarajevo, Skoplje, Valjevo, Lukavac, Ulcinj, Prijedor, Pljevlja, Sremska Mitrovica, Vrnjačka Banja i Split.
Gotovo svi Velenjci s kojima smo stupili u kontakt imaju korijene iz BiH, pa je tako na recepciji hotela "Paka", gdje smo odsjeli s rukometašima Borca m:tel zbog meča osmine finala EHF Evropskog kupa protiv Gorenja, radila Dobrila sa Vučijaka, u dvorani "Rdeča" od zaposlene gospođe smo dobili poklon olovke jer smo "njeni Bosanci", a u muzeju na vrhu tvrđave, započete u 13, a završene nekoliko vijekova kasnije, kustos iz okoline Tuzle.
Moguće da se gospođa kustos poželjela posla ili obične socijalizacije zbog "zaključavanja", a moguće i što smo "zemljaci", ali veoma pedantno i sa mnogo razumijevanja nas je provela kroz dvorac, pojasnivši sve što nas je zanimalo od 10 stalnih i nekoliko novih postavki u muzeju.
Od zbirke savremene slovenačke umjetnosti, preko izložbe između romanike i baroka ili dvorske kapele, pa do pojedinosti vezanih za Drugi svjetski rat i poslijeratno doba Velenja, kojeg su nazivali "socijalističkim čudom".
Otvorenih usta smo se divili zbirci predmeta iz Afrike, koje je sakupio češki kipar František Foit, koji je upravo u Jugoslaviji pronašao domovinu s obzirom da iza "gvozdene zavjese" nije bio dobrodošao u rodnu Čehoslovačku.
Dvorac izgleda bukvalno kao iz bajki o vitezovima, koji spasavaju vjerne ljube iz ralja zlih čarobnjaka ili zmajeva. Sa ukupno 24 sobe, viteškom i prijemnom dvoranom, malom i velikom trpezarijom i bibliotekem, sa skupocjenim namještajem ili umjetničkim djelima i unutrašnjost izgleda veoma impresivno mada je tokom burne istorije, nekoliko puta opljačkana.
Možda je ipak "najskuplji" pogled iz dvorca na panoramu grada i osamdesetmetarsku skijašku skakaonicu, koja i danas služi za treniranje velenjskih zimskih sportista, ali opet, vidjevši svu tu raskoš u tvrđavi, zanimalo nas je ko su bili vlasnici tog neprocjenjivog bogatstva.
"Vlasnici su bili brojni Habsburgovci odnosno plemići u srednjem vijeku, a posljednji Sloven, ne Slovenac, koji je bio vlasnik dvorca je Karlo Adamović. Nakon pogrešnog ulaganja u dionice propao je na berzi, pa je vlasnik postao italijanski grof Koronini - Kromberg, koji je protjeran od nacista nakon pada Italije u ruke saveznika 1943. godine. Od 1957. godine je dvorac pretvoren u muzej. Vidjeli ste dole ispod 'Vilu Bjanka', ona je bila u vlasništvu Karlove ćerke Bjanke, koja je tu živjela u 19. vijeku", pojasnila je "Tuzlanka", a mi dodali da je danas pretvorena u konzulat kneževine Monako.
Na žalost, jedino nismo imali priliku da vidimo kopiju mastodonta u prirodnoj veličini, koji je vjerovatno najimpresivniji primjerak cijele muzejske postavke. Izrađen je od poliesterske mase akademske kiparke Dore Novak, kao ni kosti pretka današnjeg slona jer je na restauraciji.
Priznala je takođe u neformalnom razgovoru da se posebno ne sjeća perioda Jugoslavije jer je bila dijete, ali je iz priče svojih roditelja shvatila da se u Velenju mnogo bolje i ljepše živjelo nego nakon nezavisnosti Slovenije.
"U ekonomskom smislu moje porodice, to je definitivno tako. Tada su bile mnogo bolje plate nego danas. Gotovo svi muškarci u Velenju su radili u rudniku lignita, žene u Gorenju, a od države su dobili stanove. Sada je drugačije, kineska kompanija je vlasnik Gorenja, a mi smo po standardu mnogo ispod Austrije, na koju se ugledamo. Vi (BiH) kaskate za nama, tačno onoliko koliko mi za Austrijancima. Opet, barem su kod vas mjere labave pa živite normalno. Baš sam nedavno pročitala da ste postali top destinacija - novi Maldivi", rekla je i dodala da je moguće da je to osjećanje djelimično vezano i za roditeljsku nostalgiju za mladošću.
Osjećaji jugonostalgije su se i nama nešto starijima javili zbog nekoliko soba koje su prepune predmeta iz socijalističkog perioda, Titovih slika ili knjiga, gramofonskih ploča poput "BIlećanke", kao i sobe posvećene slovenačkim partizanima, koji su u Šaleškoj dolini bili najbrojniji u Sloveniji.
Upravo je u blizini Velenja nacistički feldmaršal Aleksandar Ler, general-pukovnik "Luftvafea", 9. maja 1945. godine potpisao bezuslovnu kapitulaciju.
U pitanju je čovjek koji je izdao naređenje da se 6. aprila 1941. godine bombarduje Beograd u kojem je tada poginulo 6.000 osoba. Ostao je u istoriji upamćen po rečenici: "Gađajte im biblioteku, da im se sjeme zatre".
Predao se kod Velenja, a nakon rata je osuđen za ratne zločine i strijeljan.
"Socijalističko čudo nostalgično za Jugoslavijom": Velenje je izgubilo naziv, ali je u duši ostalo Titovo!
