Nastavnica Jelena Sandić za Mondo: "Prosvjeta kaska, sistem bez vizije za bolje obrazovanje"

Da je sistem pred ozbiljnim izazovima, potvrđuje i nedavno udruživanje osam strukovnih organizacija koje traže bolju institucionalnu zaštitu nastavnika.

U razgovoru za Mondo, naša sagovornica otvoreno govori o izazovima sa kojima se prosvjetni radnici svakodnevno suočavaju, ali i o promjenama koje smatra neophodnim za budućnost obrazovanja.

Prosvjetni radnici već duže vrijeme žale se na brojne probleme u obrazovanju – kakvo je trenutno stanje?

"Mi nismo zadovoljni trenutnim stanjem u obrazovanju. Jedan od najvećih problema su zastarjeli nastavni planovi i programi koji se godinama suštinski ne mijenjaju. Promjene se uglavnom svode na manje korekcije, dok je gradivo i dalje pretrpano. Učenici od petog do devetog razreda imaju čak 15 predmeta, a od njih se očekuje da budu uspješni u svim oblastima, što predstavlja veliko opterećenje za djecu.

Pored toga, nastavnici se sve više suočavaju sa izazovom motivisanja učenika, kojima su često privlačniji ekrani, društvene mreže i drugi sadržaji van učionice.

Ozbiljan problem predstavlja i način zapošljavanja u prosvjeti. Politički uticaj je i dalje veoma prisutan, pa se često stiče utisak da stručnost nije presudan kriterijum za dobijanje posla. Često se podrazumijeva da budete član određene političke stranke da biste dobili posao. Pritom, nije ni to samo po sebi dovoljno, nego vjerovatno morate za nekoga i da glasate, da skupljate glasove… Takva praksa ne utiče samo na pojedince koji ostanu bez prilike da rade, već narušava motivaciju i povjerenje u cijeli sistem.

Takođe, značajan problem je neusklađenost zakona i pravilnika. Nakon donošenja pojedinih zakona nisu usvojeni odgovarajući podzakonski akti, zbog čega škole i zaposleni često nemaju jasne smjernice za njihovu primjenu. To stvara dodatne poteškoće u organizaciji rada i sprovođenju obrazovnih politika u praksi. U Zakonu o osnovnom obrazovanju, recimo, nije usklađen pravilnik za vrednovanje, napredovanje i ocjenjivanje učenika. Ili, recimo, nema pravilnika koji uređuju izučavanje, vrednovanje i napredovanje za zaposlene."

Sa kojim se izazovima prosvjetni radnici danas najčešće suočavaju u učionici?

"Jedan od najvećih izazova danas jeste kako doprijeti do djece i motivisati ih za učenje. Dodatni problem predstavlja nedostatak kvalitetnog stručnog usavršavanja nastavnika. Iako se određene obuke organizuju, one su uglavnom tehničke prirode. Pravo stručno usavršavanje – kako prići djetetu, šta konkretno raditi, koju novu metodiku primijeniti u razvoju tehnike učenja i tako dalje – to je, mogla bih reći, nepostojeće. I to je veliki problem, jer mi stvarno kaskamo. Na taj način se gubi i moj autoritet kao nastavnika. Ako nemam dobre materijale i ne znam kako da priđem djetetu, nećemo se razumjeti i ono će, naravno, raditi po svom."

Vaše udruženje je nedavno pokrenulo inicijativu koja se odnosi na zaštitu nastavnika. Koliko je danas prisutno nasilje prema prosvjetnim radnicima, verbalni pritisci i neprimjereno ponašanje učenika i roditelja, i na koji način se ono odražava na rad u školama?

"Ja lično nisam imala mnogo takvih situacija. Imala sam jednu konkretnu gdje mi je prišao jedan roditelj i rekao neke ružne stvari zbog jedne ocjene. To sam doživjela prilično traumatično. Rekla sam sebi da to više nikad sebi neću dozvoliti, jer je to za mene bio ogroman stres, ničim izazvan.

Ali generalno, da, nastavnici se jako žale na to. Posebno je izraženo u starijim razredima osnovne škole. Učenici su dosta, čini mi se, prepušteni sami sebi. Roditelji se ne bave toliko djecom, nemaju vremena i mi to razumijemo, ali se to održava na ponašanje učenika.
Moram naglasiti da ne mislim da je to većina. Ali ta manjina vam često nametne neki svoj ritam i napravi problem koji se onda prelije na čitavo odjeljenje i na sve ostale nastavnike, pa to postane naš zajednički problem."

Gdje vidite prostor za unapređenje odnosa između škole i roditelja?

"Komunikacija mora da se poboljša. Roditelj mora prići nastavniku sa povjerenjem i iskreno se interesovati za to kako dijete napreduje, a ne da gleda isključivo ocjenu. Mislim da ocjena treba da bude samo proizvod svih drugih kvaliteta i vrijednosti koje učenik donese. Tako da bih rekla da fokus treba prebaciti sa toga koju je ocjenu dijete dobilo na to šta zajedno možemo učiniti da dijete dobije ono optimalno i od škole i od kuće. Mi bismo uvijek morali biti na istoj, a nikako na različitim stranama i nikako protivnici jedni drugima, što se, nažalost, ponekad čuje.

Roditelji često dođu samo da kažu kako nisu zadovoljni. Rijetko kada će vam roditelj doći i tražiti da ga posavjetujete. Uglavnom dođu da pitaju zašto ste nešto uradili i kako je moguće da je njihovo dijete dobilo takvu ocjenu. A mi trebamo biti partneri, jer smo na istoj strani, radimo za dobrobit djeteta.

Međutim, kada roditelj nastupi napadački, nastavnik se prirodno postavlja u odbrambeni položaj i tada komunikacija prestaje da bude konstruktivna.

Teško je razumjeti situacije u kojima roditelji svakodnevno povjeravaju svoju djecu školi i nastavnicima, a istovremeno prema njima iskazuju nepovjerenje i negativan stav. Kada djeca kod kuće često slušaju kritike na račun nastavnika, njihov autoritet se trajno gubi."

Obrazovni sistem se suočava i sa nedostatkom kadra. Smatrate li da je nastavnički poziv danas dovoljno cijenjen i vrednovan?

"Da, sve je veći manjak nastavnog kadra. Evo, konkretno u školi u kojoj ja radim, bojali smo se da li ćemo uspjeti naći psihologa, jer nema ljudi koji se javljaju na konkurse. Ranije smo razmišljali kako je teško naći nastavnike matematike, informatike i fizike, a sada je to već problem i za sve druge predmete. Sve je manje mladih ljudi koji žele u prosvjetu. Kada ih pitate, većina neće ni da čuje da radi u školi, jer i sami vide kako stvari funkcionišu.

Plate su takve kakve jesu. Sigurno da niko od nas nije ušao u ovaj posao zbog novca, ali to jeste pokazatelj vrednovanja. Mislim da status prosvjetara apsolutno nije na nivou na kojem bi trebalo da bude, a činjenica je da kakvo vam je obrazovanje, takva će vam biti i država. Možemo mi pričati šta hoćemo, ali to je tako. Pogledajte i ono što govore svjetske organizacije - koliko je uloženo u obrazovanje, toliki je i razvitak države.

Negdje sam čula podatak da su u Japanu najplaćeniji medicinski i prosvjetni radnici. Time dajete jasnu poruku o tome šta vam je važno. A obrazovanje je itekako važno, pogotovo u malim zemljama kao što je naša."

Može li se onda reći da je našem obrazovnom sistemu potrebna jedna sveobuhvatna reforma?

"Apsolutno. Čini mi se kao da ne postoji jasna vizija gdje želimo da budemo za narednih 10-15 godina i kuda želimo da kročimo. Stiče se utisak da se samo bavimo trenutnim dnevnim pitanjima kako ne bismo potonuli. Ali, ako hoćemo negdje da stignemo, mi moramo znati put. Moramo prvo znati gdje idemo, pa da, korak po korak, dođemo do tog cilja. A te dugoročne vizije, čini mi se, uopšte nema.”

Pokrenuli ste inicijativu prema Ministarstvu prosvjete, a nedavno ste sa još sedam strukovnih udruženja potpisali i memorandum o saradnji. Šta je Vaš zajednički cilj?

"Radnici u vaspitno-obrazovnim ustanovama sve češće se suočavaju sa verbalnim, a povremeno i fizičkim napadima, prijetnjama, pritiscima i različitim oblicima zastrašivanja. Prisutan je i pokušaj uticaja na ocjene i odluke, zloupotreba društvenih mreža, kao i omalovažavanje prosvjetne profesije i prebacivanje odgovornosti isključivo na škole i nastavnike.

Naš zajednički stav je da sve ove pojave direktno utiču na kvalitet rada, kredibilitet i autoritet prosvjetnih radnika u društvu. Zbog toga smatramo da je neophodno unaprijediti zakonski okvir i obezbijediti snažniju institucionalnu zaštitu, kako bi se jasno pokazalo da su obrazovanje i prosvjeta od ključnog značaja i da se prema njima mora postupati sa većim stepenom odgovornosti i poštovanja.

Istovremeno, svjesni smo i potrebe za promjenama unutar samog sistema obrazovanja. Mi želimo da se mijenjamo, ali ne možemo to iznijeti sami. Potrebna nam je podrška sistema."

Imate li bilo kakvu povratnu informaciju od Ministarstva prosvjete?

"Mi smo bili na sastanku u Ministarstvu. Imali smo jedan prijatan razgovor i iznijeli smo dosta toga što smatramo da je važno. Za sada je ostalo na tome, ali mi se nadamo i nastavićemo da pišemo i dopise i zaključke. Vjerujem da će oni prepoznati da imamo potpuno čistu namjeru i da nudimo stvarno radno iskustvo iz prakse. Svi mi u udruženju smo dugo u učionici – evo, ja radim skoro 20 godina, moje kolege su tu negdje između 10 i 20 godina, a neki i duže. Prema tome, mi stvarno nudimo svoje iskustvo i znanje, želimo da sarađujemo i imamo odlične ideje koje smo radi da im ponudimo."

Da li Udruženje trenutno realizuje još neke projekte, koji su planovi?

"Mi smo onako dosta entuzijastični, bez obzira na kompletnu situaciju. Vjerujemo da, prije svega svojim ličnim zalaganjem – a to smo već i pokazali i dokazali sebi, a mislim sve više i drugima – društveni aktivizam itekako doprinosi poboljšanju sveopšte situacije. Zaista smo dosta toga uradili, od panela do ogromnih konferencija koje smo organizovali, inicijativa, prisutnosti u medijima... Iako postojimo tek godinu i po dana zvanično, uradili smo mnogo. Nedavno smo pravili i polugodišnji plan. Malo ćemo se fokusirati na stručno usavršavanje u narednom periodu. Radimo dosta i sa drugim institucijama i organizacijama, pa ćemo gledati da u jesenjem semestru aktiviramo sve njih i nas zajedno kako bismo ponudili različite vrste kvalitetnih usavršavanja. To je jedna od stvari, biće tu još aktivnosti, a pripremamo nešto i za Dan učitelja. U svakom slučaju, vrijedno radimo i ne stajemo."

Kakvu školu i obrazovni sistem priželjkujete u nekoj doglednoj budućnosti?

"Smatram da učenike ne treba opterećivati tolikom količinom informacija. Mi danas imamo moderne tehnologije i vještačku inteligenciju koja vam za čas posla proslijedi sve moguće informacije. Prema tome, ne treba se fokusirati na same informacije i faktografiju, već na više nivoe razmišljanja i kritičkog razmišljanja. Isto tako, djecu treba učiti vještinama kao što su kreativnost, empatija i timski rad – mislim da je to ključno.

Takođe, mislim da bi bilo dobro da već u šestom ili sedmom razredu počne rana orijentacija za određene predmete. Da li stvarno moraju da slušaju svih 15 predmeta podjednako? Trebalo bi na vrijeme prepoznati afinitete djece i usmjeravati ih tamo gdje leži njihov talenat. Imate divne dječake i djevojčice koji zbog tih 15 predmeta i činjenice da možda nisu sjajni u svemu jednostavno potonu i utope se u prosječnost, a mogli bi biti vrhunski stručnjaci u nekoj specifičnoj oblasti. Tako da je to prepoznavanje pojedinca, njegovih sklonosti i talenata jako važno. Sa 15 godina, na kraju osnovne škole, već je pomalo kasno."

(Mondo)