Priče iz Pivare 3: Svjedočanstva Stoje i Marka o fabrici koja je decenijama bila njihov drugi dom

Naši današnji sagovornici, Stoja Đuđić i Marko Tramošljika, proveli su gotovo četiri decenije u ovoj fabrici.

Sa nama su podijelili zanimljive trenutke iz karijera, priču o tome kako je Pivara funkcionisala nekad i sad, te zašto je ovaj kolektiv za njih bio i ostao mnogo više od običnog radnog mjesta.

Dok je Stoja svoj put gradila od diskonta i prodaje pa sve do marketinga i ugostiteljstva, Marko je u Pivaru stigao u vrijeme Jugoslavije kao stolar, i ostao vjeran svom kolektivu. Za oboje, Pivara je bila i ostala – drugi dom.

Stoja Đuđić je u Banjalučkoj pivari provela punih 35 godina rada i kako sama kaže, to joj je praktično bio drugi dom. Ponosna je što je bila dio kompanije koja je izrasla u velikog giganta gradeći svoju tradiciju, kvalitet i ugled. Svoj radni vijek prošla je kroz gotovo sve sektore.

"Počela sam da radim kao blagajnik u prodaji, u diskontu pića. Bavila sam se prijemom i prodajom robe. Kasnije sam radila kao referent u prodaji, vodila prodavnice i stovarišta. Nakon toga sam bila angažovana i u pojedinim segmentima marketinga. Tada marketing nije bio razvijen kao danas, ali sam radila na reklamama, učestvovala na sajmovima i obavljala određene poslove u nabavci. Na kraju sam radni vijek završila u ugostiteljstvu, u okviru firme", nabraja Stoja svoj profesionalni put.

Ipak, ono čega se sa najvećom radošću sjeća jesu ljudi, solidarnost i ponos što je radila u kolektivu koji je pokazao snagu kada je bilo najteže.

"Ono što duboko nosim u sebi nisu radni zadaci, već ljudi. Kada kažem ljudi, prije svega mislim na svoje kolege i direktore koji su uspjeli da održe ovu Pivaru i u najtežim vremenima, tokom ratnih godina. Dok su se mnoge firme zatvarale, nestajale i dok su radnici ostajali bez posla, naša firma je išla naprijed. Mogu slobodno reći da je to bio jedan divan period. Bili smo nagrađivani na različite načine, putovali smo, družili se sa udruženjima pivara, organizovali proslave i druženja. Osjećam veliku zahvalnost što sam bila dio jedne tako lijepe priče kakva je Banjalučka pivara."

Među brojnim uspomenama, posebno mjesto zauzima jedno uzbudljivo i iznenadno putovanje na kojem je snimala reklamu.
"Jednom me direktor pozvao i rekao da će vozač doći po mene, da preuzmem novu uniformu i trenerku, odem kod frizera, sredim se i spremim za put. Sve se desilo iznenada, jer smo išli da snimamo reklamu. Sa ekipom Srpske televizije otišli smo na Maglić. Putovalo se dugo, a sa sobom smo nosili mnogo opreme, piva i čaša. Reklamu smo snimali na Trnovačkom jezeru na Magliću i to je za mene ostao jedan od najljepših događaja. Bilo je zaista fantastično."

Na samom kraju razgovora, Stoja je uputila tople želje i jasnu poruku.

"Na kraju, svim radnicima koji danas rade u ovoj firmi želim dobro zdravlje, mnogo sreće i da istraju do penzije. Cijeloj kompaniji, vlasnicima i rukovodstvu želim mnogo uspjeha u realizaciji svih planova i ciljeva. Našoj pivari želim da traje još stotinama godina", zaključila je Stoja.

“Nektar je broj jedan”

Marko Tramošljika je u Pivari bio zaposlen od 1988. godine pa sve do decembra 2025. godine, kada je otišao u penziju. Svjedočio je smjenama tehnologija, ali i starih zanata koji su nekada bili stub proizvodnje.

"Došao sam ovdje još u Titovo vrijeme i zaista sam prezadovoljan. Tokom godina promijenio sam mnogo direktora, ali meni je ovdje uvijek bilo dobro. Znate kako, svako uvijek traži nešto bolje, ali ja sam bio zadovoljan i nikada nisam imao razloga da odem. Kada sam primljen, radio sam kao stolar. U to vrijeme u Pivari su radili i bačvari. Oni su popravljali drvenu burad, dok smo mi stolari bili zaduženi za tekuće održavanje. Kasnije, kada je rasformirana građevinska grupa koja je održavala krug i objekte fabrike, prebačen sam da budem kućni majstor. Bilo je zaista lijepo raditi ovdje. Lijepo je kada čovjek radi, jer ako ne radiš nemaš ništa."

Kao istinski poznavalac piva, Marko kroz humor objašnjava zašto je za njega domaći brend neprikosnoven na tržištu.

"Sjećam se da me jednom neko pitao kakvo je Nektar pivo. Rekao sam: 'Kako kakvo? Pa dobro pivo.' Pio sam ga tada, pijem ga i danas. Za mene je Nektar broj jedan. Sjećam se i Gold piva. Kada je počela njegova proizvodnja, to je bilo nešto sasvim novo. Koliko se sjećam, bilo je uglavnom u manjim pakovanjima i u smeđim bocama. Tu je bilo i Krajina pivo, koje je takođe bilo veoma kvalitetno."

Marko ističe da se tajna uspjeha krije u tradiciji ukusa i specifičnoj noti koju starije generacije i te kako prepoznaju.

"Banjalučko pivo je ostalo isto. Kada sam došao 1988. godine, taj ukus je bio takav i ostao je do danas. Možda mlađe generacije to ne znaju, ali mi stariji znamo. To pivo ima prepoznatljivu gorčinu. Danas je dobar i Light, ali je blaži. Mislim da ima oko 4,2 ili 4,7 odsto alkohola. Ipak, Nektar je za mene i dalje prvi izbor. Posebno je dobar točeni Nektar."

Ukoliko ste propustili prethodne epizode serijala "Priče iz Pivare", možete pogledati šta su u prvoj epizodi ispričali Iren Milivojević i Momčilo Ždrnja, kao i sjećanja Božane Marković i Milivoja Kekića iz druge epizode.