U drugoj epizodi serijala "Priče iz Pivare", Božana Marković i Milivoj Kekić evociraju uspomene na više od četiri decenije rada u Banjalučkoj pivari.
U drugoj epizodi serijala "Priče iz Pivare" selimo se u komercijalni sektor i srce bravarskih radionica. Donosimo vam priču o vremenu kada se sve radilo ručno, ali sa mnogo više bliskosti, kao i priču o radnom vijeku koji je trajao duže od četiri decenije.
Naši današnji sagovornici su Božana Marković i Milivoj Kekić, ljudi koji su u ovoj fabrici ostvarili svoje životne i profesionalne snove.
Banjalučka pivara je kroz vijek i po postojanja preživjela mnogo toga, ali duh solidarnosti među radnicima nikada nije nestao. Dok nas Božana vodi kroz uspomene o ručnom računanju hektolitara piva i snabdijevanju kultnih banjalučkih kafića, Milivoj otkriva kako se kalio zanat u pogonima i zašto je za njega rad u Pivari bio ravan dobitku na lotu.
Božana Marković je u Banjalučku pivaru stigla davne 1976. godine. Iako je upisala ekonomiju, ljubav prema Pivari, koju je osjetila još kao srednjoškolka na praksi 1974. godine, prelomila je njen životni put. Počela je u knjigovodstvu, a ubrzo je prešla u komercijalni sektor.
Prisjeća se vremena kada su se ugovori sklapali direktno, a logistika i računica izgledale potpuno drugačije nego danas, kada je sve obavljano isključivo ručno.
"Puno je sjećanja i lijepih trenutaka. Ono što je najvažnije, postojala je stvarno jedna fina relacija između svih nas. Mi smo sve obavljali ručno – pretvarali boce u hektolitre, kamione, sve se to obavljalo ručno. Sklapali smo kupoprodajne ugovore. Tada smo radili sa malim trgovačkim radnjama i ugostiteljskim objektima. Imali smo puno posla, jer su vlasnici htjeli da rade preko Banjalučke pivare, ali i za svoj interes, odnosno da kod nas kupuju robu", prisjeća se Božana.
Ona ističe da je ključ uspjeha bio u uvođenju „ambulantne dostave“, kojom je pivo stizalo do najpoznatijih banjalučkih lokala tog vremena, ali i u pokretanju prve velike nagradne igre – čuvene "Nektarijade"
"Vidjeli smo da je dobro da se uključi ambulantna dostava, da se primaju narudžbe i isporuči pivo – u kafe San Remo, u Vegas i sve te kafiće koje sada neću ni nabrajati, jer ih ima jako puno. Samim tim smo stekli sa našim kupcima jednu bliskost i saradnju, tako da smo imali razloga i da se družimo. Krajem svake poslovne godine pozivali smo ih da dođu, da ih počastimo, da se proveselimo i da podijelimo poklone, kalendare i slično. Poslije smo organizovali i nagradne igre. Meni je posebno draga prva nagradna igra koja se zvala Nektarijada, gdje su se skupljali čepovi i slali u kovertama, a sve je to stizalo ovdje u Pivaru. Sve te manifestacije bile su organizovane tako da posao ne bude jedina stvar", ističe Božana.
Rad u Pivari - SEDMICA NA LOTU
Ono što je Božana vodila kroz papire i ugovore, Milivoj Kekić je sa svojim kolegama održavao u pogonima. U Banjalučku pivaru je došao 20. aprila 1979. godine kao mašinobravar pripravnik, a iz nje je otišao u penziju nakon pune 43 godine staža, i to sa pozicije poslovođe bravarske radionice.
Za njega dileme nije bilo – Pivara je bila mjesto gdje se radilo odgovorno, a podrška rukovodstva davala je radnicima vjetar u leđa.
"Radio sam u sektoru održavanja, na održavanju proizvodne opreme, bravarskim poslovima, remontima, montažama, demontažama i tako dalje. Zadnjih 15 godina radio sam kao poslovođa u bravarskoj radionici. Inače, prezadovoljan sam ovim kolektivom. Da nije bilo dobro, ne bih toliko dugo ostao. Mi smo, kao sektor održavanja, imali edukacije i posjete njemačkim firmama koje su nam proizvodile opremu, radi usavršavanja. To je bio jedan dosta uspješan kolektiv, od mog dolaska pa do odlaska, a čujem i sada da je tako. Imao sam podršku rukovodećeg kadra, što je vrlo bitno u poslu koji radimo", kaže Milivoj.
Posebno pamti trenutak kada je sa strahom pristupio modifikaciji jedne mašine, a vjetar u leđa dobio je od direktora proizvodnje riječima kojih se i danas sjeća.
"Jednom prilikom smo imali prepravku mašine koju smo trebali da modifikujemo, a mene je bilo strah da to uradimo. Radili smo to na nekim mašinama, ali ta je bila malo većeg kapaciteta. Kada sam pitao direktora proizvodnje šta ako ne uspijemo jer su bila velika ulaganja, on mi kaže: 'Nije neuspjeh pokušati, neuspjeh je ako ne pokušamo. Ako pokušamo, to nije neuspjeh.' To su neke stvari koje su davale vjetar u leđa u poslu."
Milivoj naglašava da je rad u ovom kolektivu za mladog čovjeka bio prava premija, ali da se uspjeh ne dobija na tacni, već se zarađuje poštenim odnosom prema radu.
Priče iz Pivare 2: Pola vijeka uspomena Božane i Milivoja na fabriku koja im je dala sve
"Rad u Pivari bio je za mene kao sedmica na lotu. Znači, posao u Pivari i rad ovdje bili su veoma važni za mladog čovjeka. Samo što ljudi treba da cijene ono što im firma daje. Za svakoga pronaći takav kolektiv – malo je takvih kolektiva bilo u okruženju. Sve što sam u životu ostvario, ostvario sam radeći ovdje. Nije bilo potrebe nigdje ići. Čovjek treba da voli posao koji radi i da radi odgovorno. Nije poenta da dođemo u krug Pivare samo da primimo platu, nego da je zaradimo. To je vrlo bitno, ako svi idemo u tom pravcu mora biti uspjeha“, zaključio je Kekić.
Ukoliko ste propustili prvu epizodu serijala "Priče iz Pivare", pogledajte šta su ispričali Iren Milivojević i Momčilo Ždrnja.
