Uspomene Iren i Momčila koje ne blijede ni nakon 40 godina.
Banjalučka pivara nije samo fabrika piva, ona je dio identiteta grada na Vrbasu, mjesto gdje se tradicija i ljudi prepliću već više od vijeka i po. Kroz njene kapije prošle su generacije radnika koji su, svojim znanjem, trudom i predanošću, stvarali brendove koje danas prepoznajemo i volimo.
U Banjaluci se pivo proizvodi duže od 150 godina, ali iza svake boce koja siđe s proizvodne trake ne stoji samo savremena tehnologija. Tu su hiljade radnih sati, odricanja, prijateljstava i priča koje žive u sjećanjima onih koji su Pivari dali svoje najbolje godine.
U našem serijalu video-priča, nekadašnji radnici Banjalučke pivare vraćaju nas u vrijeme kada Pivara nije bila samo radno mjesto – bila je druga kuća, oslonac i ponos svakog Banjalučanina. Kroz iskrene razgovore, osmijehe i emocije, dijele s nama uspomene na razvoj ovog preduzeća, izazovne periode, ali i brojne lijepe trenutke koji su obilježili njihove karijere.
Iren Milivojević u Banjaluku je došla iz Vojvodine, vođena ljubavlju, a upravo u Pivari započela je svoj profesionalni put kao hemijski tehničar.
„U Banjaluku sam došla zbog ljubavi, iz Zrenjanina. Tu sam se udala za svog muža i 1976. godine sam se zaposlila kao hemijski tehničar u Banjalučkoj pivari. Tri godine prije toga je bila proslava 100 godina postojanja pivare, veliki jubilej. Radili smo u laboratoriji, ali i po pogonima. Bili smo kolege, ali i veliki prijatelji“, započela je Iren.
Kako ističe, kolektiv je funkcionisao kao dobro uigran tim u kojem su svi bili spremni da preuzmu odgovornost i pruže podršku jedni drugima.
„Bilo nas je deset u laboratoriji, inženjera i tehničara i pomoćnih radnika i stvarno smo izvršavali svoje zadatke besprijekorno. Bilo je momenata kada su nabavljana nova postrojenja, novi fermentori, zatim jedna savremena i dobra varionica. Ostajali smo nekada do noći, nekada do zore, kada je bilo potrebno, i uopšte nam nije bilo teško. Velika kolegijalnost je vladala u laboratoriji. Zajedno smo sve dogovarali, tako da smo svi sve radili kako treba“.
Ono što povezuje sve generacije jeste snažan osjećaj pripadnosti. I nakon odlaska u penziju, ta veza ne prestaje – ona ostaje duboko utkana u identitet svakog radnika.
Uprkos skromnijim uslovima u odnosu na velike svjetske proizvođače, znanje i predanost zaposlenih učinili su banjalučko Nektar pivo prepoznatljivim u svijetu.
„Radili smo analize za svjetsku izložbu ’Monde Selection’, gdje je banjalučko pivo redovno osvajalo nagrade. Svojim analizama dokazali smo veliku stručnost i umijeće. Oni su imali daleko savremenije uređaje, a mi smo, sa onim što smo imali, što se kaže, pješke, korak po korak, dolazili do rezultata“, rekla je Iren.
Najteži period njenog radnog vijeka bile su ratne godine, kada su zaposleni morali da se suoče sa brojnim izazovima.
„Onda je došao taj nesretni rat, kada smo se isto pokazali. Mi žene smo radile, dok su muškarci bili na ratištu. Žene su na svojim leđima iznijele kompletnu proizvodnju. Nijednog dana nismo prestali sa proizvodnjom i radom. Dešavale su se veoma teške i tužne stvari, a najteže je bilo kada su nam ginuli radnici sa kojima smo godinama radili. Mnogo ih je stradalo i to je velika žalost“, prisjetila se Iren.
Rat je ostavio dubok trag na kolektiv, a mnogi radnici suočili su se sa ličnim tragedijama i gubicima. U takvim trenucima posebno je dolazila do izražaja međusobna podrška i spremnost kolega da pomognu jedni drugima.
„Žene su ostajale bez muževa i uvijek smo nastojali da ih rasteretimo posla, da mi preuzmemo više obaveza koliko smo mogle, kako bismo im pomogle. Zato o ovoj Pivari mogu reći samo najljepše riječi. Emocije su velike. Čim sam ušla na kapiju, sve mi se vratilo pred oči“, kazala je Iren.
Nakon 35 godina rada bila je primorana da napusti posao zbog porodičnih okolnosti. Od kolektiva se oprostila sa osjećajem ponosa na sve što je ostvarila.
Iren je za kraj naglasila da je najbolje godine provela upravo u ovom kolektivu i da je otišla zadovoljna, ponosna i zahvalna na svemu što je doživjela.
„To je bila naša druga kuća. Odatle smo zarađivali za život i opstanak svojih porodica. Zato sam iz Pivare otišla punog srca, sa mnogo zadovoljstva, čistog obraza i uzdignute glave“, zaključila je Iren.
Pogledajte prvi video našeg serijala:
„Rad u Banjalučkoj pivari obavezuje“
Momčilo Ždrnja proveo je u Pivari 38 godina, a u penziju je otišao kao poslovođa u odjelu ambalažiranja. Sa sobom nosi, kako kaže, neizbrisiva i emotivna sjećanja.
„Moj radni vijek ovdje trajao je 38 godina. I dok ovo govorim, obuzimaju me ugodne, prijatne i lijepe emocije koje cijelo vrijeme teško mogu da sakrijem, a nema ni potrebe. Ono što bih želio da naglasim, prije svega kada je u pitanju ova kompanija u kojoj sam radio, jeste njena dugovječnost. Postojanje Banjalučke pivare 150 godina u ovom gradu predstavlja nevjerovatno veliku, značajnu i vrijednu tradiciju“, govori Ždrnja.
Biti dio kompanije sa tradicijom dugom 150 godina za mnoge zaposlene predstavljalo je mnogo više od običnog radnog mjesta.
“Raditi u Banjalučkoj pivari i biti njen radnik podrazumijevalo je prije svega reprezentativnost i snažan osjećaj pripadnosti ovoj kompaniji. Kada kažem tradicija, to nije slučajno. Lično mislim da je naš odnos prema tradiciji, nažalost, često skorojevićki i da vrlo lako zaboravljamo vrijednosti koje imamo”, dodao je on.
Osim privrednog značaja, pivo je kroz decenije imalo važnu ulogu u društvenom životu grada.
“Pivo je, prije svega, socijalni fenomen koji podrazumijeva susret sa ljudima, neposrednost, bliskost i druženje uz kriglu piva. Pivo je nešto što se s pravom naziva narodnim pićem. Proizvodnja piva u Banjaluci, u našem gradu, značila je upravo njegovanje tih vrijednosti”, smatra Momčilo.
I nakon odlaska u penziju uvjeren je da su vrijednosti koje su gradile generacije radnika i danas jednako važne.
“Nije stvar samo u proizvodnji i točenju piva, nego i susretima, neposrednim kontaktima, komunikaciji i putovanjima koja smo organizovali. Sve to predstavljalo je duh vremena u kojem sam radio, naročito u prvoj polovini svog radnog vijeka. To je nešto što nosimo i baštinimo kao dio identiteta naše generacije”.
Vrijednosti koje je Pivara njegovala, smatra, nisu izgubile značaj ni danas. Kao jednu od najdražih uspomena izdvaja pripremu uzoraka za međunarodno ocjenjivanje kvaliteta Monde Selection, kada su zaposleni uz mnogo improvizacije, truda i predanosti uspjeli da pošalju pivo koje je osvojilo zlatnu medalju, a prema njegovom sjećanju i Grand Prix priznanje.
“Taj naš uzorak, kako to često biva kada nešto radite s mnogo truda i želje da uspije, osvojio je zlatnu medalju.”
Najveći uspjesi svih tih godina nisu bile medalje, rezultati ili poslovna dostignuća, već ljudi sa kojima je dijelio svakodnevicu.
„Ta neposrednost koju smo njegovali kao dio kolektivnog identiteta bila je nešto što je obilježilo našu generaciju i njen duh. Bliskost, druženja, zajednička slavlja, kumstva i prijateljstva bili su sastavni dio života. Takvih veza bilo je bezbroj. Sa svim tim ljudima sa kojima sam radio i živio nisam imao samo korektne odnose, već istinski prijateljske i bratske veze. Kako vrijeme prolazi, ta osjećanja postaju još toplija i snažnija“, govori nam Ždrnja.
I danas, godinama nakon odlaska u penziju, sa ponosom i posebnom ljubavlju govori o kolegama, prijateljima i vremenu provedenom u Banjalučkoj pivari, uvjeren da su upravo ljudski odnosi njeno najvrijednije nasljeđe.
„Zato među ljudima sa kojima sam radio imam mnogo dragih i bliskih prijatelja koje i danas viđam i družim se s njima, bilo porodično, lično ili kroz različite životne prilike“, zaključio je Ždrnja.
Priče iz Banjalučke pivare su tu da vas upoznaju sa ljudima koji su veliki dio života proveli u ovom kolektivu, doprinijeli njegovom rastu i razvoju i učinili da danas bude jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Banjaluke.
