Iz prve ruke prenosimo iskustva o životu na selu i u gradu tokom perioda najrigoroznijih zabrana kretanja u Republici Srpskoj, koje su bile uvedene kako bi se spriječilo širenje korona virusa.
Epidemija virusa i njene prateće pojave ostavile su vidljive posljedice zdravlje, ekonomiju, društvo i način života građana u mnogim državama na svijetu. U Republici Srpskoj, od kraja marta pa sve do početka maja na snazi su bile brojne restrikcije.
Zbog zabrana i preporuka ljudi su vrijeme mahom provodili kod kuće. Uslužne radnje, kafići, izletišta, škole i vrtići su bili zatvoreni. Na posao su išli oni koji su morali, a Izlazilo se u kupovinu, povremenu šetnju ili kafu ''s nogu.''
U toku nekoliko nedjelja, život se potpuno promijenio i svako se novonastalim uslovima borio na svoj način. Opšti utisak je da mnogo lakše bilo onima koji imaju kuću i okućnicu. Još ako je u blizini šuma ili rijeka, vrijeme zabrane kretanja podnosilo se lako.
Boro Marić, iz "Greenways" asocijacije, domaćin u Centru za posjetioce u selu Pecka jedan je iz ove ''privilegovane grupe'', a kaže da je sticajem okolnosti izolaciju proveo na selu sa porodicom, ali i svojom penzionisanom razrednicom iz srednje škole.
I odmah priznaje da je selo je bilo pravi izbor za težak period koji je srećom iza nas.
"Policijski čas i sve što je donijelo vanredno stanje na selu je imalo mnogo manje posljedice za uobičajeno odvijanje života. Kraj zime i početak proljeća budili su u svima nama životnu energiju koja je zbog pandemije sputana i zatomljena zatvaranjem ljudi u njihove stanove. Na selu je taj period lakše podnosio," priča Marić.
Kaže da su jutra počinjala vožnjom na biciklu kroz selo, branjem kopriva ili crijemuše za doručak. Od komšija su dobijali jaja, mlijeko, kajmak, a jednom i cijelu pitu za doručak!
"Nekad smo i kupovali kad su dozvolili da platimo. Veliko dvorište sa puno slobodnih životinja, česti prolasci traktora i ljudi koji odlaze u svoje njive da rade nisu dali da moral padne i da nas obuzme strah iako su sa radija svakodnevno prebrojavali mrtve po svijetu," opisuje naš sagovornik.
Objašnjava da odlazak u prodavnicu nije bio stresan kao u gradu. U obližnjim Baraćima radi odlično sabdjevena prodavnica u kojoj kupuju ljudi koji se poznaju.
"Nikad nije bila velika gužva, nikad nije bilo nestašice bilo čega. Na ulazu sredstvo za dezinfekciju, svi imamo maske ali pričamo ispod njih i uz zabavu se nosimo sa novim okolnostima. Spremali smo dobru hranu ali nismo pretjerivali sa njom. Sadili smo svoju baštu, sređivali dvorište i kuću. Obavili smo poslove koji su čekali da nađemo vremena. Sad smo ga svi našli."
Boro primjećuje da je život (bio) "smanjio broj obrtaja" i da smo se svi mogli smo posvetiti jedni drugima i brojnim odgađanim poslovima.
On i njegova porodica su redovno radili fizičke vježbe uz mentorstvo pomenute razrednice koja je predavala fizičko vaspitanje, pa su još svi skinuli višak kilograma nakupljen preko zime, a prije vanrednog stanja.
Što se tiče policijskog časa, on se u selu Pecka i okolini uglavnom poštovao ali su automobili po selu vozili neometano ako je bilo potrebe da se obiđe komšija.
''I mi smo par puta daleko otišli na biciklu pa smo se vraćali kasno. Nije bilo policije osim dva vikenda kad su bila zabranjena okupljanja na izletištima. Uz pomoć humanitarnih organizacija dijelili smo pomoć socijalno ugroženim osobama, a starijim osobama smo išli po namirnice u prodavnicu. Osjećali smo se korisno i vrlo zadovoljno u zajednici koja decenijama živi u izolaciji. Mogli smo izdržati još ali smo se uželjeli ljudi pa se radujemo popuštanju mjera i vraćanju uobičajenim tokovima,'' dodaje Boro Marić, nalazeći sličnost između pandemije i nekadašnjih vježbi civilne zaštite.
"Samo se nadam da nas neće zadesiti i stvarna katastrofa, ali to je vrlo moguće. Zato neka svako potraži svoje pretke i svoju zemlju na selu, neka zasadi što voli jesti i neka uživa u životu!" poručuje.
Istovremeno, u jednoj zgradi u Banjaluci...
Danijel Mihić, prosvjetni radnik (bloger, aktivista i humanitarac iz Banjaluke) sedam ''udarnih'' nedjelja zabrana i restrikcija je proveo u stanu od četrdesetak kvadrata zajedno sa porodicom, a za kasnije se, kaže, ''snašao'' zahvaljujući prijatelju koji je imao kuću sa dvorištem.
Iako smo očekivali kuknjavu, Mihić nije od tog kova. Privremenu izolaciju je otac dva dječaka doživio kao odmor, a zbog obaveza "o virusu nije stigao ni da razmišlja."
''Stiglo se i raditi od kuće, tako da nismo ni u čemu oskudjevali i što je najvažniji bili smo svi zdravi. Pošto imam sitne klince nisam imao kada da razmišljam o virusu," svjedoči Danijel.
Za razliku od tipičnog dana u oko 80 kilometara udaljenoj Peckoj, koji je počinjao vožnjom bicikla i branjem prirodnih šumskih plodova, u Banjaluci je to malo drugačije izgledalo.
''Dan mi je brzo letio u gužvi, doručku, spremanju, čuvanju, izlasku, ručku, spremanju, vešu, suđu, čuvanju, izlasku, večeri, tuširanju. Zatim u proganjanju djece da zaspu do ponoći, a noću bih učio i radio," opisuje Mihić ''vojnički'' režim svakodnevnih obaveza.
To je imalo i određene benefite. Kaže da je "otkrio da može spavati svega 4-5 sati dnevno po čitavu sedmicu".
''A onda bih se skljokao jednu noć, pa opet sedmicu ljuštrio san tako da sam konačno imao vremena i za knjige koje mi nisu trenutno, da kažem, obavezne."
Kupovina u gradskim uslovima je malo drugačija od one u Baraćima. U Banjaluci su se svi bili navikli na redove, rastojanje, čekanje, a već smo zaboravili da je na početku narod panično kupovao osnovne životne potrepštine. Porodica Mihić se oduprla gomilanju brašna i toalet papira, ali u kupovinu se išlo često.
"Išli smo dva puta sedmično u kupovinu, sa maskama i rukavicama. Ljudi su bili disciplinovani u redovima. Danju bismo svi zajedno šetali, a malo prije 20 časova (kada je počinjao policijski čas) bih trčao sa starijim klincem ulicom do kontejnera i nazad. Balkon nam je mnogo značio jer je iza zgrade zelena površina sa brezama pa tako kao i da smo bili napolju," kaže Mihić.
Zaključuje da se psihički pritisak u vanrednom uslovima može izbjeći tako što čovjek sebi nađe posla - to je stara formula.
"Psihički mi nije bilo ni najmanje teško, naprotiv, uvijek sam sebi nalazio posla. Da nisam bio zatvoren ne bi ni znao koliko mi to odgovara, jedino opet mi nedostaje vremena, ali ne treba biti proklet u ovakvoj situaciji," smatra Danijel Mihić.
(PS: Danijel u "izolaciji" bio prilično inspirisan, pa je napisao i jednu priču koju možete pročitati OVDJE)
/Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka Mondo portalu/
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.