Čuveni Boro Zelenkovac, izazvan nevidljivim neprijateljem koji je priprijetio cijelom čovječanstvu, u kolumni za naš portal istresao je iz duše sve što ga tišti, muči, inspiriše.. Na kraju, poslao je snažnu ekološku poruku. Pročitajte...
/Za Mondo.ba piše Borislav Janković/
Bih sretan unazad više puta da prošetam lepom našom, lijepom planetom. Zaviriti u tunel ispod Karpata, osjetiti i miris i vlagu i ljepotu Baltika, Neve, u povratku se provozati Deltom Dunava. Mirisati vodu, vazduh, ljude, ptice, minerale, rurale... Potom provozam bicikl uz opoj grožđa i šampanjca u francuskoj regiji Šampanj. Miris travuljine i kosmopolitizma u Amsterdamu. Kako ne spomenuti Jadransko more. Boka ljepotica Jadrana. Pogled sa Lovćena. Magistralom na sjever ili pticom letećih mentola prizemljiti se u Kaštelima. Najbolji bar na Jadranu definitivno je Pajol Bar Pećine kod Harija i njegovih konobara hobitusa. Rijekom, Učkom, sam ili sa nekim sličnim, bliskim meni. Miris istarskih prženih kukuruza u Cerovljanima, selo Previš kod Bafovih (poljoprivredna familija sa priznanjem italijanske vlade 1937. godine)...
Sad ću nešto da priznam. Kukuruze smo krali u njivi blizu ceste. Nismo mogli da odolimo. Noć. Jedan sjedi u kolima, drugi motri na cestu i ja kao glavnoosumnjičeni upadam diverzantski, izbjegavajući hice hrvatske oružane sile, kaznu zatvora, robiju na Golom Otoku ili u najmanju ruku progon iz Istre. "Kad ono Kardeljevo", naberemo naramak i tutanj kod Adrijana. Ovim putem se izjašnjavam odgovornim i spreman sam da platim kaznu nadležnom županijskom Sudu u Pazinu i molim Sud da mi oprosti. Sljedeći put ću kupiti kukuruz, a onog puta mi je bilo takvo zadovoljstvo da sa Aleksom i Janom pržim kukuruz pod istarskim zvijezdama, munjama, dragama i prekrasnom moru. Nemamo mira, idemo dalje Koper-Trst-Venecija-Milano. Kad zaboraviš juli. Mirisi Venecije i sva Aleksina priča o nastanku Venecije. Evo neću više. Idemo bliže.
Tu na Manjači, čisto, lijepo, malo jezero. Odvalim se i nagledam se brda, proplanaka i kočićevog Mračaja, Mećava i Vjenaca. Onda biram cestu, biram rijeku, biram polje - koje mjesto od kojeg je ljepše. Balkana, Pliva, Jezera, Vodopadi, Janj, Mliništa, Sana, Ribnik, Potoci, Zelenkovac...
Svaki kutak gdje sam Vas gore ubrzano uveo imao je miris, dušu, život, energiju. Mirisale su smokve u Trogiru, šljive u Peckoj, drenja u Drvaru, more i kamen u Herceg Novom. I Lukavac ima svoj miris i Beograd i metro u Parizu i aerodrom u Filadelfiji i San Francisko i Moskva i Odesa su mirisali i disali. Čekali su nas dok pravimo paklene planove i aranžmane. Dušu svoju nam je davao i cvijet i rijeka i prah i papir i priča o tom mjestu i ljudi koji tu žive. Živi mjesto, a mi se punimo, punimo tom energijom planete. Spavamo tamo, pijemo, odvalimo se, zavalimo... Ovo shvatite kao scenu pređašnju. Radnja se dešava tu kod nas u komšiluku i sve okolo. Prolazi 8. mart pun laži i virusa.
Već odavno nas plaše vijesti da počinje treći rat. Bili smo u više ratova. Nakon hiljadu ratova, napokon nova nada u mir i mirise. Odjednom, u mom mirnom planinskom selu zavlada miris straha. Čak miriše na barut. Nevidljivi duh izađe iz boce i zaprijeti. Sve informacije o nevidljivom neprijatelju imamo. Dobijamo i previše informacija. Informativni sistem je porastao do iznemoglosti praćenja. Broj žrtava raste. Sve oko mene na jedan metar je danger zone i sve više military. Umrijeće neki od nas. To je sigurno i sad smo se svi nešto šćućurili – ta nećemo valjda biti mi ta posljednja generacija. S druge strane, ako ne pokažeš respekt prema osobi do sebe i zaštitiš je od sebe, ti jesi njen ubica. Jebote, postalo zajebano. Svako od nas može biti potencijalni potencijal. Svi u sobe za svoj kompijuter i ako imate priliku u šumu. Uh, koliko neophodnih jona i kisika i restart pluća i mozga prije svega nudi šuma.
Iz svih svojih skromnih znanstvenih uglova proučim virus (neću ni ime da mu spomenem, mrzim ga. Fuj. Sram ga bilo). Preslušam teorije i stvarne zavjere teorija, farmaceutsku industriju, preispitam Bil Gejtsa (on mi kaže pssstt), respektno proučim kinesku doktrinu odbrane kao i savjete svih domaćih epidimiologa i uprave. Ostanem kući uz mirise hrane, sapuna i vatre iz kamina, te željno, željno i žedno čekam da neman se vrati. Da sjaši sa Saturna u zagrljaju sa Plutonom i Uranom. Uran promoviše revoluciju, Saturn tradiciju, a Pluton hladan mrak i nazadnost (kaže naš ekspert za astrologiju Ognjenka). Hrane imamo (svaki dan kod naših hrabrih, vrijednih i lijepih trgovkinja Mare, Nine i Bilje). Zalihe alkohola i crijemuša su dobre. Signal nam je dobar. Imamo prijatelje i mislimo (svi smo za to) da je zaista red da i oni i struja daju svoj doprinos u borbi protiv zla i kuge i otpišu nam dugove naše kao što i mi praštamo dužnicima svojim. Imamo ogrijevnog drveta dovoljno da bi čak i toplani mogli donirati, samo što se uglavnom nalaze izvan dometa cjepača. Imamo tople bungalove sa idiličnim zimskim ugođajem idealnim za dvoje zaljubljenih (ne samo zaljubljenih) da se pristojno izoluju od svih i stvore imunitet. I natalitet. Imamo smole i kiseonika i negativnih jona idealnih za jačanje tog imuniteta. Imamo ovlaštenje da vršimo uslugu smještaja. Hajde malo epp, nije na odmet. Kazano je u formi ideje kako se sačuvati i kako nastaviti imati mirise planete.
Imamo sad pred sobom užasnog, strašnog, nevidljivog neprijatelja. Planeta je stala i trese se od straha. Planeta se više i ne okreće. Planeta je zaškripala. Kažu sve će biti drugačije. Opaaa. Kolaps industrije, ekonomije, biznisa... Hrana. Put u kameno doba po zdravu hranu koštaće kolapsa. Neman je ušla ne kroz Wuhan i du han. Ne kroz nesretni Bergamo. Ne samo kroz pluća. Neman prvi put u Wuhanu je mala, mala, dječija neman iz horor i naučno fantastičnih filmova. I još je sličnih tih maleckih nemani kakva je u poređenju samo jedna jedina i najveća moguća neman. Imam jedna neman najveća. Ali zamislite gdje? U mojoj glavi. U glavama svih nas. Sve do jednog i posljednjeg mohikanca. Hajde vi čisti i pošteni stanite pred detektor laži. Hajde pred strašni sud. Svi smo se usrali i svi smo seronje. I svi tu neman, planetarno nosimo. Šta smo uradili mirisima planete? Šta ćemo sad mirisati? Mirišemo samo sebe, samog jedinog izolovanog, bijednog, prestarvljenog za vlastitu guzicu. Sad smo se sjetili da operemo ruke. Toliko prljavštine se nakupilo da ih ne možemo oprati. Ali peremo ih. Konačno smo se sjetili da nam ruke trebaju biti čiste. Šta je sa ušima i gaćama? Šta je sa dušom i dušnikom? Šta je rekao indijanski poglavica? Šitamo i čitamo to na nekim green, eko fazon skupovima i lošem trošenju novca? Šta je nedavno i više puta rekao Rambo Amadeus? Šta japanski stručnjaci? itd. Kakav majmun, seljačina i dupender dupoglavac ima kredibilitet da istrese traktorsku prikolicu maštovitog otpada u Medljanku pri prekrasnom vodopadu u Sanu? Deponija medicinskog otpada da li i dalje stoji na otvorenom nedaleko od izvora najpitkijije i najkvalitetnije vode u Evropi (sve dok ne pođe mirisati na koka kolu ili Nestle)? Neman je ušla u diplome viđenih građana diplomata. Naših i ovih čije su nam zemlje zauvijek udaljene. Neman je ušla na usne moje drage napunjene silikonom i čipovima. Neman je ušla u porodice pa su se raspršile. Neman je ušla u hranu pa mi pluća se stežu. Neman u televiziji. Neman u školama i hramovima. A sad iz korijena svih tih nemani i te najveće nemani i pošasti dolazi ova nevidljiva, neuhvatljiva i prijeti da hara sve do revolucije uma i pobjede pameti.
Zdravo susjedne planete, izgleda da Vam možemo zahvaliti za Vaš zagrljaj i ljubav bratskoj Zemlji i opomenu nama malim ubogim prcavcima da živimo kako nam planeta kaže. Materija se ne gubi već samo prelazi iz oblika u oblik. Živjela moja najdraža planeto i u mirisu svome uvijek budi.
Poraz ili pobjeda?
Boro
Zelenkovac 26.03 u 01:57
