Boro u Briselu Niko ne zna sta su muke teske dok Flandriju ne predje pjeske

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Putovanja

Boro u Briselu: Niko ne zna šta su muke teške dok Flandriju ne pređe pješke

Autor mondo.ba
Autor mondo.ba

Početkom februara čuveni Boro Zelenkovac otisnuo se iz rodne Podrašnice ka Evropi. Na velikom sajam turizma u Briselu on je ponosno predstavljao svoj Zelenkovac i Republiku Srpsku, a usput je doživio raznorazne zgode i nezgode...

Izvor: BJ/Mondo

"Svima pričam, pitaju me je li još rat u Bosni. Šta je to Kosovo. Ne znaju izgovoriti riječ Srpska. Četiri suglasnika jedan za drugim..."

/Za portal Mondo.ba piše Borislav Janković/

Čelična ptica aluminijskih krila, obojena strelicama i reklamom firme Ryanair, zarola snažne motore, pomjeri se malo naprijed. Zatim zastade. Pilot kojeg ne vidimo, a rado bih mu prišao da ga upitam za zdravlje i da zapalimo cigaretu, a on mi pokazuje svjetleće dugmiće i oblake, dodade još malo gasa i buke. Zadrhti moćna skalamerija i krenu sve brže naprijed. Vazduhobus pojuri kao moćna autobusina i zatim se odlijepi od mahovljanske piste i nadade uvis, tako da su nam kućice i putevi dolje izgledali kao dječije igračke. Letimo za Brisel.

Za dva sata bićemo negdje sasvim drugdje kao da nas je neko ubacio u drugi film, drugi život i nametnuo nam drugačija ponašanja. Imena su nam ista. Jezik nam je ostao isti nezaboravljen, ali ovom neprijatnom službeniku na granici moram da objašnjavam na priučenom engleskom. Keš, lova, 100 evra po danu, kreditne kartice, bankovni saldo. Evropa se više ne zove tako. Sad je malo kraće - Evro. Neki kažu juro, neki oiro. Sve ovdje mogu kupit za evro. Onda sam Evropa. Tuga moja da mu nešto znači, e to ne mogu naći. Ali pustimo Bebeka i nadmenog belgijskog carinika. Vidio je facu bradatu i mrsku i pustio me je nevoljno kroz neka limane vrata. U Evropu. U Evropu se u stvari ulazi kroz limena vrata. Push i strelica. Očekivao sam dalje neprijatnosti, gore nego na hrvatskoj granici, gdje smo poniženiji od stada. Ali aerodromska gungula, jurnjava ka prijateljima koji me čekaju, povrati mi urođeni hajdukluk.

Mićo i Toše me čekaju. Došli su sat ranije, a ovaj moj usporio kroz oblake. Mići je ime Mirko. Ja sam mu dao ime Mićo. Simić je od oca Obrena i majke Radojke. Iz Dervente su i vole šargiju, ali može i rokenrol. Idemo prvo na dobrodošlicu u stan. Poznato naselje Šarenberg. Brisel Nord. Desetak ogromnih tornjeva i četvrtastih i okruglih, pokupljeno je iz jednog srednjeg visinskog dijela Čikaga ili Menhetna. Tako su ga i nazvali. Kvart koji je nikao za neku deceniju, nasađen je na autentičnu arhitekturu prigradskog Birsela i nevjerovatno se spojio i pomješao. Šarenberg je ostao isti. Malo skraćen, ali sa onim istim četvreospratnicama, ofucanim fasadama, kaldrmom i nizom lokala koje su mi odmah predložili. Svi postavljeni na jednoj strani ulice sa identičnim izlozima, dimenzijama i namjenom.

U izlogu po dvije stolice sa natpisom "Be Happy". Na njima sjede gole noćne dame (imaju tek ponešto odjeće što po potrebi otkrivaju), smješe se na prolaznike, mahnu ili vrte kukovima. Egzotika, tradicija ili ponuda velikog zapadnog grada. Nemamo više ni vremena ni prostora za njih osim da kažemo da je standardna cijena druženja 40 evra.

Izvor: BJ/Mondo

Mićo je na broju 14. On ne vidi, ali nas vodi. Ovdje skreni lijevo, zatim ideš ispod mosta. Idi do kraja i parkiraj se. Za večeru je sarma, sve vrste mesa, sirevi, vina i sve rakije iz našeg kraja. U uglu stana je papagaj Koki koji je tražio, a poslije volio da se mazi sa mnom. Stan je prizeman i pun ljudi čiji jezik razumijem. Najtečnije ga govorimo. Slovenac Franc, Vlado iz Kiseljaka, Radenko Stupar, naš poseban vodič i svaki dan neki drugi ljudi, uvijek nešto slave. Mirko me prosljeđuje do Žorža. Tu ćemo biti smješteni sedam dana.

Satisfaction kafe bi se mogao nazvati western priča. Velik lokal, restoran i kafe kao u američkim filmovima. Nalazi se na 21. kilometru A12 Brisel – Antverpen. Objekat je na kratkoj osami uz silazni put, a oko njega industrijska zona Londerzel. Naselje Londerzel odsječeno je od industrijske zone Londerzeel i Satisfaction kafea sa šest traka autoputa. Sa svog prozora iz sobe iznad kafea danima posmatram neprekidnu jurnjavu raznovrsnih vozila. Čitam natpise na kamionima, gledam vozila tamo ovamo. Tamo ovamo. Toliko naviknem na njih, da, kad bi kojim slučajem prestali da prolaze, ovo bi bio najdosadniji kutak na planeti.

Žorž mi se obraća sa mister Boro. Bubnjar, bajker, gostioničar, šarmer, šmeker. Svako jutro mi iznese kafu na stepenice, sprema nam predobru hranu, pokazuje svima Zelenkovac i moje slike i poziva ih u petak i subotu na promociju. U Žoržu sam prepoznao novog prijatelja. Franc i Mićo će me zatim odvesti do Atomiuma. Gdje je to, šta je to? Građevina u obliku atomskog jezgra, sagrađena 1957. godine sa jednokratnom namjenom povodom nekog naučnog događaja, ali je zadržana i danas, te je jedan od prepoznatljivih simbola valonsko flamanskog centra. I evo ga, to sad glavni grad Evrope.

Izvor: BJ/Mondo

Tamo je međunarodni sajam turizma. Moja misija je da i ovdje i u baru kod Žorža predstavim svoj habitus i naselje štrumfova u srcu bosanskih šuma. Sprenio sam malo žita, štampani materijal (uz podršku partnera iz Jajaca. Hvala Vinko Bogić i Yiouth Hostej Jajce) i ostale foldere, kako Mićo reče da ponesem. Ponesi foldere u Brisel i Londorzeel. Pisao sam pisma našim institucijama da daju malo žita, ali to što nisu dali manje me je koštalo nego to što nisu ni odgovorili. Državne kase za kulturu, turizam i ekologiju su vječno prazne.

Predstavljam prvu i jedinu eko zonu, zadatak mi je da dovučem goste. Oni imaju jeftin let, zanimljivu ponudu. Uživali bi ovdje i ostavili evro. Ekonomija čista i pozitivna. No, Veca je napekla kolača, dala mi avionsku torbu. Moje slike (Kroz Mećavu ide. Ide se inače kroz mećavu), fotografije, katalozi, stikovi i folderi. Svima pričam. Pitaju me je li još rat u Bosni. Šta je to Kosovo. Ne znaju izgovoriti riječ Srpska. Četiri suglasnika jedan za drugim. Djevojke na štandu Republike Srpske danima objašnjavaju, pokazuju na karti, dijele osmjehe i reklamni materijal. Milijana je neumorna. Denis, Holanđanin , kojeg su naši angažovali ubjeđuje, uspješno, da tamo treba otići i da će im biti kul.

Izvor: BJ/Mondo

Sajamsko ludilo u kojem ozbiljne države su izdvojile ozbiljan trud i novac da predstave svoju zemlju i ponudu, vuče se kroz pet hala. Lijepo smo smješteni pored Venecije i Slovenije koji dominiraju halom 5. Planeta na jednom mjestu. Kuba je dovukla orkestar, plesačice, motače duvana, a Somalija tamjan i prženu kafu. Tajlanđanke masiraju, Kineskinje nude sušeno voće, Tunižani alkohol, a tamo neki nude svašta. Svi se nude. Nudisti.

Misija kod Žorža ide drugačije. Pozvaće on svoje prijatelje (i došli su). Pozvaće Mićo sve naše. Nismo znali da Zoster ima koncert u nekom klubu, pa nam je odvukao dosta ciljanika. Jan mi stiže u četvrtak. Vozi se 300 kilometara na sjever. Pronalizi me u omiljenom bistrou. Sutradan sa A12 se prestrojavamo za Charleroi da sačekamo Aleksu. Tamo ćemo sresti i Keti koja obožava Banjaluku i želi da nastavi život u tom našem gradu. Keti je radila nekad kao oficir OSCE i nudi nam se kao naš ambasador. Dobra je Keti. Aleksa je morao biti zbunjen. U 11 ima posljednji ispit na fakultetu. Vraća se kući biciklom. Majka ga vodi na aerodrom.

Sa sljedećeg aerodroma ga kupimo i odma mu dajemo gitaru i flautu da svira kod Žorža. Dogovorili smo dolazak na Zelenkovac sa 27 parova.

Izvor: BJ/Mondo

Belgijanci se petkom i subotom olešavaju. Ostalim danima su u kutijama. Žorž mi je dao uputstva kako da iz jednog Londerzeela pređem u drugi. Zapamtim stepenice na nadvožnjak, prelazak u tipično, malo flamiš naselje, policijska i želejznička i autobuska stanica. Drugo mi ništa više i ne treba. Orijentiri su mi pouzdani. Oprobam se. Metro stanica Hejsel i fudbalski stadion gdje se desila ona poznata liverpulska tragedija su sjeverni završetak Brisela gdje vlada francuski, valonski akcenat. Niz ulicu 100 metara je Flandrija. Drugačiju autobusi i drugačiji mentalitet. Na prvu, razlika se ne primjećuje, ali je dalje sve vidnija. Flamanska djeca idu iz škole.

Flamanska gospoda ćute i voze se. Autobusi na liniji 250 i 261 kao u video animaciji prestrojavaju se bezbrojnim kružnim tokovima, mostovima, petljama i zalaze kroz naselja paralelno s lijevu stranu autoputa A 12 u pravcu Antverpena. Ring kod Antverpa je prava mora za vozače . U špici su ogromne kolone na svim 12 traka. Nećemo tamo ovog puta ni ići. Londerzeel je duži od Temerina. Nije utegnut u glavnu ulicu od devet kilometara, već je blago valovito prošaran identičnim pravcima.

Upute koje mi je dao Žorž su postale zabuna. Negdje moram izaći. Nasumično odaberem stanicu i put pod noge bre. Kilometri nisu isti za pješaka i biciklistu. Da mi je sad moj automobil. Kilometar naprijed, kilometar nazad, kilometar lijevo. Sve je identično. Bezbrojne spratnice sa dvorištem od dvadesetak kvadrata. Sve je hermetički uredno, ofarbano, utegnuto, zatvoreno i nepristupačno u svojoj uređenosti. Pješaka uopšte nema. Niko ne ide vlastitim nogama. Tek neko provede psa u šetnju ili monotoniju flamanskog naselja naruši biciklista sa kacigom i fluoroscentnim prslukom. Nema gologlavih ili civilnih. Orijentir mi je A12, ali niti ga vidim niti osjećam. Kao da je negdje 100 kilometara u dubini.

Usudim se da upitam asimiliranu afro figuru u ogromnom džipu koja, uplašena mojom pojavom, uputi me na pogrešnu stranu. Nije odavde, ali mi pokaza da je autoput na lijevu stranu. Umjesto da joj ne vjerujem ja joj povjerujem. Međutim, pronađem autoput po nekim svojim pješačkim pravilima i pretpostavim da ću ubrzo kod voljenog Žorža.

Izvor: BJ/Mondo

Flandrija se prkosno zategla i da imam libelu ne bi mi pokazala gdje je A 12 nagnut. Na pola puta između Brisela i Antverpa moram izabrati jedan pravac. Treba mi kilometar i 726 metara do Satisfactiona. Da sam baco novčić možda bi me i naveo na pravu stranu. Zaustavnom trakom uputim se za boljim svjetlima i većim kućama. Na trećem kilometru saobraćajnog pitona zaključim da sam pogriješio. Obrnem kilometar brojač u čizmama i vratim se na isto mjesto. Moj pravac je ipak ka Antverpenu. Treće trake nestaje pa me kači vazduh grdosija i aždaja što projure pored mene na tridesetak cantimetara. Pređem preko branika , pa travom, blatom i šikarom idem bezbjedno.

Očekujući, uzaludno, pomoć od metela povremeno iz unutrašnjeg džepa vadim telefon. Neosjetno mi tako ispadne novčanica od 50 evra i zauvijek završi negdje u flamanskom vjetru i ništavilu. Konačno se dokopam Žoržovog parkinga i barskog osmjeha. Ni umor ni pljuvačke mi nisu značile koliko činjenica da sam hodio Flandrijom, atlanskim vjetrom i urbanom fikcijom za pješaka.

Kod Žorža smo se još koji dan družili i rekapitulirali da je misija uspjela, da imamo nove prijatelje i da je Zelenkovac i ovdje prepoznat.

.....

Pogledajte foto galeriju:

Možda će vas zanimati

Komentari 1

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Vesna

Originalno!!!

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

KUHINJA

loader