Na današnji dan, 22. aprila 1916, šesnaestorica optuženika Banjalučkog veleizdajničkog procesa osuđena su na smrt vješanjem, a njih 83 dobilo je višegodišnje zatvorske kazne. U presudi je navedeno da je djelovanje optuženika jedan od uzroka za svjetski rat...
Ovom istorijskom događaju beogradski Politikin zabavnik posvetio je naslovnicu svog posljednjeg broja, kao i odličan tekst iz pera Nemanje Baćkovića, koji vam prenosimo u cjelini...
ŠPANIJI, S LJUBAVLJU
Čime je to, usred Prvog svjetskog rata, kralj Alfonso XIII zadužio Banjaluku, pa ulica u centru ovog grada nosi njegovo ime?
Jedva da su utihnuli pucnji u Sarajevu 28. juna 1914. godine, a Srbi u Bosni i Hercegovini, pod austrougarskom okupacijom, našli su se u paklu. Dotad prilično težak život postao je nepodnošljiv. Odmah poslije atentata, rulja, podbodena i potpomognuta od raznih predstavnika vlasti, navalila je na radnje srpskih trgovaca. Ako su austrougarska policija i pravosuđe ovo gledali sa zluradim osmijehom, to su se nekoliko dana kasnije probudili, pa su počeli progoni svih istaknutih Srba.
Tako su se u julu gotovo svi obrazovani i uticajni Srbi iz Bosne i Hercegovine našli u nekom od zatvora. Kad je austrougarska vojska prešla Drinu i napala Srbiju, avgusta 1914. godine u Loznici su zaplijenjeni spisi majora Koste Todorovića, pograničnog oficira srpske vojske. Bio je važan povjerenik "Narodne odbrane", poluvojnog udruženja, koje je uglavnom djelovalo prema Bosni. Ono što je preteklo od julskih hapšenja, pobacano je u tamnice po tim spiskovima. Kazamati su se punili do pucanja, a sama Bosna i Hercegovina proglašena je ratnom zonom. Dakle, vladali su ratni zakoni, gvozdena vojnička stega. Prijeki sudovi osnivani su preko noći, a sudili su po kratkom postupku...
PAPRIKA U ZATVORU
Kako piše u knjizi "Banjalučki veleizdajnički proces" Maje Tomašević, u izdanju banjalučke "Besjede" iz 2011, do kraja 1914. većina Srba koji su čamili u zatvorima širom Bosne premješteni su u zatvor u Sarajevu, koji je i sam bio prepun. Tih dana se vodilo previše političkih procesa da bi mogao da se održi još jedan - vezan za najuticajnije bosanskohercegovačke Srbe tog vremena. Guverner Stjepan Sarkotić zato je riješio da, juna 1915. godine 156 zatvorenika prebaci u Banjaluku i tamo ih izvede pred prijeki sud.
Ispostavilo se da se malo zaigrao. Prebacivanje u banjalučki zatvor, "Crnu kuću", bilo je nešto najbolje što je zatvorenicima moglo da se dogodi. Malo je reći da su Banjalučani podržavali srpski nacionalni pokret od početka, pa su i sužnji dočekani usklicima. A u samoj "Crnoj kući" imali su neuporedivo bolje uslove nego u bilo kom zatvoru u kom su prije ili kasnije boravili. Tomaševićeva u svojoj knjizi navodi molbu za poboljšanje uslova u sarajevskoj Justic palati, u kojoj su se osuđenici krajem 1916. žalili na hranu, šetnju, čistoću, posjete i pisanje.
Kao primjer naveli su banjalučki zatvor, u kojem se "o svemu tome vodilo računa i obzira, kako od strane predsjedništva, tako i od strane kućnog ljekara". Robijaši su za uslove mogli da zahvale stražarima, koji su se trudili da im zatvorske dane koliko-toliko olakšaju. Redovno su im dostavljali novine s izvještajima sa fronta. Svjedoci navode da se "pilo, jelo, čitalo, učio se francuski, duvan se pušio, pisalo se što više i uređivao se humoristički list Paprika. Smijeh i šala - uvijek. Sobe su bile sve otvorene, bilo je po volji sijelo, po volji šetnja".
A nedjeljom se kraj oko Crne kuće pretvorio u korzo, gdje su šetale gospođe i gospođice, u nadi da će ugledati nakog od bližnjih. Banjalučanke su skupljale hranu i novčanu pomoć za sužnje. Ipak, to je ubrzo zabranjeno.
Upravnika "Crne kuće" Gržetu vlasti su ubrzo smijenile zbog manjka discipline. Na njegovo mjesto došao je Grga Horvat, kao strožiji kadar. Ipak, pošto je volio da popije i počesto bio "u raspoloženju", odobravao je olakšice za zatvorenike. Tako su se ovi dokopali i bilježaka pripremljenih za odbranu, koje su ranije bile zaplijenjene.
PRIZNANJE GOVORNIKU
Glavni sudija Koloman fon Milec raspravu je otvorio već 3. novembra. Da spriječe svaku neizvjesnost, habzburške vlasti postavile su i sudske senate, pošto nisu vjerovale domaćim sudovima. Među optuženima je bilo sveštenika, advokata, ljekara, članova Sabora, studenata, profesora, učitelja, činovnika, trgovaca i uglednih domaćina. Osim tri maloljetnika i tri žene, svi su bili punoljetni muškarci. Kao prvooptuženi označen je Vasilj Grđić, čije se ime, začudo, nije našlo ni u jednom od Todorovićevih dokumenata. Ipak, svima je bio poznat njegov rad u "Narodnoj odbrani" i "Prosvjeti". Tužioci su za sve optužene, osim za trojicu maloljetnika, tražili smrtne kazne.
Kako su sale Okružnog suda bile premale da prime svu silu optuženika, suđenje se održavalo u prostorijama Više djevojačke škole. Izvještavanje o toku postupka povjeravano je samo provjerenim kadrovima iz odabranih listova, a čak su i oni strogo nadzirani i cenzurisani. Ipak, uprkos strogim mjerama, vjesti su se širile ne samo po Bosni već i širom svijeta. Reakcije su gotovo bezizuzetno bile nepovoljne.
Prenosile su se vijesti o govorima optuženih. Vasilj Grđić je u odbranu "Prosvjete" govorio čak jedanaest sati. Branioci su odbranu zasnivali na tome da zakon može da kažnjava čin, nikako misao ili riječ. Tako je Danilo Dimović, jedan od branilaca, odbranu završio riječima: "Zar ne bi bilo varvarski da se ljudi osude na smrt samo zato što su imali misli koje nisu bile prijazne državi?!" U sudnici tajac.
Na Veliku subotu, 22. aprila 1916. godine, optuženici su ponovo izvedeni pred sud. Šesnaestorica su osuđena na smrt vješanjem. Njih osamdeset i troje dobilo je zatvorske kazne od dvije do dvadeset godina, dok su pedeset i tri osobe oslobođene. Najtežu kaznu dobio je Vasilj Grđić, koji je osuđen da gleda smrt svojih drugova, te posljednji bude obješen. U presudi je navedeno i da je djelovanje optuženika jedan od uzroka za svjetski rat.
Nakon izricanja presude, svi optuženici su ustali i otpjevali jednu crkvenu pjesmu. Sudsko vijeće bilo je potpuno zbunjeno. Na Vaskrs je održano jutarnje bogosluženje u hodniku "Crne kuće", kao vrhunac prkosa.
Mada su se branioci žalili, presude su potvrđene u februaru 1917. godine. Svi, osim onih koji su čekali izvršenje smrtne kazne, prebačeni su u Zenicu. Dok su odlazili, šesnaest osuđenika na smrt se postrojilo u hodniku. Oni koji su išli u Zenicu prilazili su i redom ih ljubili. Grđić je uzviknuo: "Zbogom braćo, živjela Srbija!"
Osuđenici nisu ostavljani na cjedilu. Od samog početka suđenja srpska vlada je pokušavala da pokrene Englesku, Francusku i SAD. Ipak, odlučeno je da se sačeka kraj postupka, jer bi se preuranjenim diplomatskim pritiskom samo naglasila veza optuženih sa Srbijom, što bi svima naškodilo. Ionako se znalo da se Austrougarska iz petnih žila trudi da dokaže povezanost Srbije sa atentatom.
NEUMOLJIVI CAR
Kad je presuda donijeta, srpska vlada je, uz pomoć međunarodne javnosti i uticajnih državnika, na sve načine pokušavala da spase osuđenike na smrt. Najviše se time bavio Nikola Stojanović, istaknuti nacionalni poslanik iz Bosne, koji je cijeli rat proveo u izgnanstvu. Svu krivicu je preuzeo na sebe, što sud ipak nije uvažio. Uz njega su i brojne srpske diplomate pisale svim uticajnim ljudima i medijima, pa se o procesu pričalo u Francuskoj, Španiji, Vatikanu i SAD.
Mnogi su pokušavali da utiču, ali je car Franja Josif ostao neumoljiv.
Do potvrde presude na austrougarski prijesto već je došao Karl I, čija je politika bila mnogo blaža od prethodnikove. Tako je već februara 1917. naredio da mu se dostave izvještaji s veleizdajničkih procesa u BiH. Austrougarski dvor su zatrpavale peticije - od onih koje su potpisale švajcarske žene, do predstavnika protestantskih crkava. Čak je i papa Benedikt XI uputio caru nekoliko pisama.
Ništa nije urodilo plodom. Nagovještaja o pomilovanju nije bilo. Austrougari su na to gledali kao na uplitanje u unutrašnje poslove, a smetala im je i papina naklonost prema jednom pravoslavnom narodu.
Ispostavilo se da će pomoć stići s mjesta odakle je malo ko očekivao.
Španija je u Prvom svjetskom ratu bila neutralna, a kralj Alfonso XIII uspio je da održi dobre veze sa zaraćenim stranama. Tako je mogao da se, ako ustreba, zauzme kod svih i svakoga. Nikola Stojanović i izaslanik srpske vlade u Parizu Jovan Žujović, uz pomoć bivšeg francuskog ministra spoljnjih poslova Gabrijela Anotoa, uputili su pismenu molbu španskom ambasadoru u Parizu. Već nekoliko dana kasnije stigao je odgovor da će španski kralj da iskoristi svoj uticaj za pomoć osuđenicima.
Iz Madrida je već krajem maja 1916. poslato pismo u Beč, ali odgovora nije bilo. Uslijedilo je još jedno, takođe bez odgovora. Žujović je tražio pomoć od bivše srpske kraljice Natalije, ugledne katolkinje koja je održavala veze sa španskim visokim društvom. Ona se tim povodom obratila španskoj kraljici.
Međutim, kada se saznalo da su žalbe osuđenika odbijene, sve nade su položene u španskog kralja. U Beču se najviše poštovalo mišljenje Španije, velike katoličke države. Žujović i Stojanović su zatražili još jednu molbu sa španskog dvora. U poduhvat je bio uključen i Nikola Pašić koji je srpskom diplomati u Madridu zakazao prijem kod ministra inostranih poslova. Ovome je obećano da će španski kralj ponovo biti obaviješten o događajima sa Srbima u Bosni.
Dvije nedjelje kasnije kralj je napisao još jedno pismo Karlu I, u kojem je stajalo da se "on, kralj, naročito bavi sudbinom osuđenih Srba, Banjalučana". I, austrougarski car je, nakon brojnih pisama, telegrama i posjeta sa raznih strana, a ponajviše zbog neprestanih pritisaka iz Španije, odlučio da pomiluje šesnaest Srba!
Svakako je ovome dobrano kumovalo i loše stanje u dvojnoj monarhiji i na frontovima. Tako je Karl I napravio plan pomilovanja i već sutradan ga poslao u Španiju.
PJESMA IZ ZATVORA U ZENICI
Po knjizi Maje Tomašević, u telegramu je stajalo:
"Udovoljavajući Vašoj želji i iskreno radostan što mogu vršiti pravo pomilovanje, ukinuo sam šesnaestorici Srba smrtnu kaznu."
Ovu odluku saopštio je jedino Alfonsu XIII, koji ju je proslijedio dalje. Tako je već 17. marta i Pašić na Krfu primio telegram da je sve srećno završeno i da su Srbi pomilovani. On je u ime srpske vlade, kao i Nikola Stojanović, u ime srpskog naroda u Bosni i porodica pomilovanih, uputio zahvalnicu španskom kralju.
Osmorica osuđenika dobila su doživotne kazne zatvora. Petorica 20 godina, dvojica 16, a jedan 15 godina teške tamnice. Nešto kasnije, austrougarski car je još tri puta smanjio kazne zatvorenicima.
Kad je Serkotić 1. novembra 1918. godine upravu zemlje predao Narodnom vijeću, svi "veleizdajnici" pušteni su iz tamnice, uz molbu da oproste onima koji su ih proganjali! U blizini zatvora u Zenici čula se galama, a zatim i pjesma. Po otvaranju teških gvozdenih vrata, zatvorenici su poletjeli u slobodu. Dočekali su ih svi sapatnici, osim petorice koji su živote ostavili u banjalučkoj "Crnoj kući". Jedan od njih, Dragoljub Kesić, u samrtnom času je rekao:
"Javite Srbiji da je volim!"
***
Po završetku rata, glavna banjalučka ulica - Gospodska, u znak zahvalnosti, dobila je ime po španskom kralju. Godine 2017. otkrivena je spomen-ploča koja svjedoči o pomoći Alfonsa XIII, a jedna od ulica u centru grada danas nosi njegovo ime.