Marko Topić radio je u Kataru do 2014. godine, prvo kao stjuard, a onda na poziciji marketing menadžera. Ispričao je svoja iskustva života i rata na Bliskom istoku.
Beograđanin Marko Topić nekoliko godina proveo je u Kataru, prije nego što će ova država postati interesantna poslovna destinacija ljudima sa prostora ex-Yu. Nije mogao da pronađe stabilan posao u domovini, a onda je odlučio da okuša sreću u pustinji, tamo se zaposlio, radio “od jutra do sutra”, a onda je zbog nostalgije riješio da se vrati kući.
Prije nego što će otići u Katar, Marko je naučio nekoliko stranih jezika, slao CV na razne adrese i i poslije više mjeseci, dobio posao koji je, kako kaže, samo mogao da poželi.
"U “Qatar Airways-u” bilo mi je ponuđeno da budem letački ili zemaljski stjuard. Stidljivo sam prihvatio blažu opciju da radim na zemlji, i ta opcija se kasnije pokazala srećnijom po mene. U trenutku kada sam birao, smatrao sam da bih time dobio veće poverenje i da će skromnost značiti puno kada je riječ o povjerenju kompanije, i bio sam u pravu. U Dohi je počeo moj budući profesionalni život koji će, sa manjim prekidima, trajati pet godina, za svaku zvezdicu po jedna godina. Naime, poznato je da je “Qatar Airways” avio-kompanija sa pet zvjezdica i traže isto tako talentovane ljude koji mogu da budu dio tog izuzetnog tima, bez da postoje određene predrasude ili ograničenja po pitanju kadrova", izjavio je Marko za Naš biro.
Marku je po dolasku u Dohu, predstavnik kompanije poželio dobrodošlicu, a već poslije dvije nedjelje ponuđeno mu je unapređenje. I dok bi mnogi na njegovom mjestu ushićeno rekli “da”, on je odlučio da ostane na staroj poziciji:
"Odbio sam, da ne bih povrijedio kolege koji su duže u kompaniji", rekao je on.
Od tih istih kolega kasnije je naučio da pravi internacionalne kulinarske specijalitete, a zauzvrat im je donosio med i ajvar iz naših krajeva i pjevao lokalne pjesme na gitari pozajmljenoj iz komšiluka. Na radnom mjestu dao je sve od sebe da uči, napreduje, profesionalno se izgradi i dokaže kroz rad kako za kompaniju, tako i za putnike, uz obavezno poštovanje opštih moralnih načela.
"Znao sam da tako predstavljam ne samo sebe, već i zemlju iz koje dolazim. U kompaniji su imali maksimalno povjerenje, i to mi je mnogo značilo; par ljudi, uz CEO kompanije, imalo je mogućnost kretanja uz posebne dozvole kroz cijeli aerodromski kompleks, a mene su često slali u sve te dijelove na razne tekuće operacije", sa ponosom ističe Marko.
"Tokom njegovog boravka u Dohi desile su se mnoge lijepe stvari za kompaniju, pa tako i za sam Katar: prvi put su osvojili “Airline of the Year in 2011”, najprestižniju nagradu u civilnom vazduhoplovstvu, zatim više nagrada za rad zemaljskog osoblja, kao i osvajanje pozicije domaćina za Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje se trenutno održava.
Prvi odlazak i novi početak
Marko je Katar napustio 2012. na nekoliko mjeseci, a onda se vratio u Katar pošto mu je prijatelj ponudio posao marketing menadžera.
"To je izuzetno visoka pozicija za nekoga ko ne potiče iz arapskih zemalja. I na novom poslu sam se trudio da pružim svoj maksimum: prodavao sam dječje predstave u terminima koje je ranije bilo nemoguće napuniti, komponovao sam i montirao muzičke spotove, bavio se dizajniranjem. "Bili su toliko zainteresovani da još ljudi odvedu u Katar da rade, shvatajući da u Srbiji ima toliko dobrih kadrova, naročito za posebne pozicije u mnogim kompanijama...", pričao je Marko koji se u Srbiju konačno vratio 2014. godine.
Zašto nas Arapi vole
Iako se naš mentalitet po mnogo čemu razlikuje od arapskog mentaliteta, ljudi sa prostora ex-Yu i te kako su dobro prihvaćeni i cijenjeni na Bliskom Istoku. Marko iz svog ugla objašnjava zašto nas Arapi toliko vole:
"Mi sa Balkana smo izuzetno sposobni i znamo šta želimo, zreli smo za preuzimanje inicijative, iskusni smo, ljudi od povjerenja i predstavljamo veliki oslonac kako u profesionalnom tako i u društvenom i prijateljskom smislu, a umijemo da budemo srdačni i velikodušni. To se izuzetno cijeni i mnogo znači kada vam neko preda ključeve kuće na povjerenje ili ostavi djecu na čuvanje, kako se to u nekim dijelovima svijeta kaže. Arapi koje poznajem poštuju datu riječ i poslovne dogovore, čak u pojedinim varijantama nude i više od dogovorenog. Zato im je važno da njihov tim bude sličan toj ambiciji, kako bi se vizija brže i efikasnije proširivala i ostvarivala. Takođe, mi smo po prirodi veseli i želimo da imamo prijatelje oko sebe, najbitniji su nam oni koji cijene naš trud i naša djela. Svako ko doprinosi svojim radom biće držan kao malo vode na dlanu, kao posljednju kap na planeti, jer vrijednost je onolika koliko smo istoj doprinijeli. Kada nam daju novac za uslugu, očekuju ispunjenje i dostavljanje proizvoda. Kada mi nudimo novac u zamjenu za uslugu, takođe isto tako očekujemo da projekti budu realizovani. Ali, bude i kompenzacije, ima prostora i za druge stvari; bitno je težiti istim kvalitetima i bitno je dati sve od sebe i pružiti nemoguće, jer tek tada uviđamo šta je sve moguće", navodi on.
Marko tvrdi da je napredovanje u arapskom poslovnom svijetu jednostavno i lako:
"Ne treba ništa provaljivati, jer ne predstavlja prepreku i nije sef koji bi trebalo obiti. Trebalo bi da budemo ono što jesmo: istrajni, voljni za usavršavanje, srdačni, prijateljski nastrojeni, svestrani... Arapi to cijene i znaju da nagrade", zaključuje on.
(Mondo)