Deda Milorad iz sela kod Suvobora je ispričao svoju nevjerovatnu životnu priču.
Da život piše romane najbolje pokazuje i priča starine Milorada Krunića iz sela Tolića kosa na Suvoboru. Ovaj planinac rođen je 1937. godine i kako kaže, dobro je zapamtio i Nijemce i partizane i četnike. Kao ratno dijete u višečlanoj porodici više je bio gladan nego sit.
"Imali smu jednu krmaču na nas trinaestoro, dođe vojska bilo čija i uzmu nam to. Zakolju i jedu, jedino su Italijani spremali hranu i davali i nama da jedemo. Oni su imali srca, ovi ostali ne", započinje svoju priču za RINU deda Milorad. Kad je već stasao u mladića i državi odužio dug služeći vojsku dvije godine, odlučio je da krene trbuhom za kruhom i iz Beograda gdje je radio kao pekar riješio da ode u Francusku da radi. Njegov tadašnji bijeg preko granice, mogao bi da posluži kao scenario za dobar akcioni film. Pasoš mu nisu dali, pa je odlučio da do Zapadne Evrope stigne ilegalno. Sjeo je u voz za Rijeku, pa odatle autobusom za Kopar u Sloveniji, a onda je pao u ruke graničarima.
"Nije to bilo kao danas da imate mape i smjernice. Mi smo ka Trstu pratili dalekovod od struje, jer smo znali da vodi ka Italiji. Bio sam u društvu još jednog mladića koji tada još uvijek nije bio napunio 18 godina. U šumi su nas nanjušili kerovi vučijaci i pronašli. Vukli su nas zubima do graničara. Oni su nas tu uhvatili, tukli i proslijedili dalje. Ovaj mali pošto je bio maloljetan je pušten, a ja sam zaglavio u zatvor Padinjak", priča ovaj suvoborski Džejms Bond.
Kad je izašao sa robije odmah je ponovo tražio pasoš za Francusku koji nije mogao da dobije i tada je samo odjednom riješio sebi da prekrati muke. Svoju budućnost nije mogao da zamisli ni u Beogradu da radi kao pekar, niti da se vrati u selo.
"Išao sam preko Pančevačkog mosta i samo odjednom kao da mi je nešto kvrcnulo u glavi, prešao sam ogradu i skočio u Dunav da riješim sve ove moje muke. Kad sam upao u vodu kao da sam se ohladio, otrijeznio u sekundi i pitao se 'šta ovo Milorade uradi'. Bio sam dobar plivač i ja isplivam na obalu. To još uvijek ne mogu sam sebi da oprostim šta sam htio da uradim. Tad sam riješio da ću bez obzira na sve ilegalno preći u Francusku i tako je i bilo", kaže ovaj starina.
U Francuskoj je radio punih 25 godina i zaradio dosta. Početkom devedestih banka kod Jezde i Dafine mu je progutala na hiljade maraka, ali ni tada nije odustao. Zaradio je opet i podigao se kao Feniks iz pepela. Oženio se i dobio djecu, kasnije u unučiće. Decenije na zapadu proveo je radeći kao metalostrugar i jedno vrijeme radio je u Citroenu. Danas je domaćin u selu na Suvboru, ima lijepo imanje, krave, traktor i sve što je potrebno jednom seoskom domaćinstvu. Najbolji je dokaz da čovjek nikad ne treba da se preda, već onda kad najviše ne može.. tad najviše mora. Rezultat i nagrada neće izostati.
(MONDO/RINA)