Istoričari vjeruju da su mnogi detalji iz njegovih memoara preuveličani, ali to i dalje ne znači da njegov život nije bio lišen skandala.
Činjenica da je pripadao dobrostojećoj, ali ne i plemićkoj porodici, Đakoma Kazanovu je tištila još od najranije mladosti. Koliko je teško podnosio taj podatak najbolje govori da je tvrdio kako je rezultat afere koju je njegova majka imala sa članom aristokratske porodice Grimani.
Ambicija i želja za dokazivanjem su ga prvobitno odvele u Padovu gdje je studirao pravo, a potom i poslu u službi advokata i diplomata. Ovo mu je pružilo jedinstvenu priliku da proputuje Evropu i stekne slavu avanturiste i ljubitelja žena, ali i da se nađe u središtu brojnih skandala. Međutim, Kazanovini najveći problemi nisu nastali zbog toga što je radio to što jeste, već iz razloga što nije bio diskretan - u 18. veku ovo se smatralo nepristojnim ponašanjem.
Vremenom je stekao brojne neprijatelje, sve dok ga 1755. godine sa trideset godina nisu uhapsili venecijanske vlasti pod optužbom za "razuzdanost" i zatvorili ga u tamnice Duždove palate u Veneciji.
Život ispunjen skandalima
Ubrzo je usljedilo i izgnanstvo, nakon čega je morao da napusti Mletačku republiku. Proćiće skoro dvije decenije prije nego što je dobio pomilovanje, ali iako bi neko pomislio da će ga ovo slomiti ili uplašiti, on je vrijeme u egzilu proveo tako što je širio svoju mrežu kontakata i upuštao se u afere sa ženama. A zahvljajujći neospornoj harizmi upoznao je ličnosti iz različitih slojeva društva i profila poput Voltera, Mocarta, Frenklina, papu Klimenta XIII, pruskog kralja Fridriha i caricu Katarinu Veliku.
Ipak, ta ista osobina koja mu je pomagala da privuče članove visokog društva mu je pomagala i da ih iskoristi - prije svega žene. Najbolji primjer je markiza d'Urfe sa kojom je bio u dugoj vezi tokom boravka u Parizu, a koju je iskorišćavao zbog novca. S druge strane, istina je i da je Kazanova svoju domišljatost i kontakte koristio i kako bi pomogao prijateljima.
Kada je 1774. godine konačno pomilovan, Kazanova se vratio u svoju rodnu Veneciju i sasvim neočekivano, jedna od prvih stvari koje je uradio je izlazak pred vlasti i nuđenje usluga u svojstvu špijuna - "posao" koji je već obavljao tokom izgnanstva. Ispostavilo se da je on u ovoj ulozi veoma neefikasan, a neki su sumnjali i da je ovo radio samo kako bi izvlačio pare. U godinama koje su usljedile nastavio je da niže skandale, a kulminacija je usljedila nakon objave pamfleta u kom je tvrdio da je - kao što je već spomenuto - vanbračni sin jednog od članova porodice Grimani.
Svoje tvrdnje nikada nije uspio da dokaže, a porodica pod čijom zaštitom i jeste bio u godinama nakon smti "legitimnog oca" nije mogla da mu oprosti ovakva prekršaj i zato se 1783. godine Kazanova opet suočio sa izgnanstvom - prvo u Beč, a onda u Duhcov u Češkoj gdje je radio kao bibliotekar u zamku grofa Valštajna. Umro je 4. juna 1798. godine, a posljednja misterija vezana za njegov život je da se ne zna tačno mjesto na kom je sahranjen.