"Nulti pacijent" je došao u Beograd predstavljajući se kao francuski hotelijer, otvorio je luksuzni restoran "Mali Pariz" i molio policiju da ga zaštiti od "komunističke agenture".
Dok je policija u međuratnoj Jugoslaviji jurila ruske emigrante za koje je sumnjala da su sovjetski agenti, glavni čovjek koji je osnovao sovjetsku obavještajnu mrežu u prestonici bio je zvijezda beogradske čaršije. "Nulti pacijent" je došao u Beograd predstavljajući se kao francuski hotelijer, otvorio je luksuzni restoran "Mali Pariz", rasipao se bogatstvom i molio policiju da ga zaštiti od "komunističke agenture".
Djelovanje sovjetske obavještajne službe (INO NKVD) u Kraljevini Jugoslaviji do danas nije dovoljno rasvijetljeno. Istoričar Aleksej Timofejev sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, koji je istraživao ovu temu u domaćim i stranim arhivima, navodi da je sovjetska špijunska mreža pokrenuta početkom tridesetih godina prošlog vijeka, u ušuškanoj beogradskoj kafani u Birčaninovoj 17, koja i danas radi.
Začetak sovjetske špijunaže u Kraljevini Jugoslaviji godinama se pogrešno vezivao za dvojicu ljudi u redovima ruskih emigranata, za koje je već u to vrijeme bilo dokazano da su radili za NKVD.
Prvi, Leonid Linicki, imao je privatnu lekarsku praksu u Beogradu i bio je lični lekar kralja Aleksandra Karađorđevića. Uhapšen je 1935. kada je u njegovu grupu agenata ubačen policijski doušnik. Poslije izdržavanja dvogodišnje zatvorske kazne, pobjegao je privatnim avionom u Sovjetski Savez.
Drugi "dokazani špijun" zvao se Fjodor Mahin i tokom Drugog svjetskog rata radio je u propagandnom odjeljenju Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Zbog svojih zasluga dva puta je unaprijeđen. Bio je prvi načelnik Istorijskog odjeljenja Generalštaba Jugoslovenske armije i umro je u Beogradu, piše magazin Biznis i finansije u specijalnoj ediciji Finansije top 2023/2024.
Treći čovjek
Ali nijedan od njih dvojice nije bio "nulti pacijent", koji je osnovao sovjetsku obaveštajnu mrežu u međuratnom Beogradu, tvrdi Timofejev.
Leonidu Linickom, kada je pobjegao u Sovjetski Savez nije zafalila dlaka s glave iako je "pao" u Beogradu, upravo zato što nije otkrio tog ključnog čovjeka. Da to nije bio ni Fjodor Mahin, svjedoči prepiska iz 1942. godine, u vrijeme kada je ovaj Rus iz ilegale došao u Vrhovni štab. Tito je tada tražio da mu NKVD dostavi mišljenje o Mahinu.
Moskva je potvrdila da se drugu Mahinu može vjerovati, a depešu je potpisao drug Pravdin.
Ko je bio drug Pravdin?
Treći čovjek, onaj pravi, na koga je beogradska predratna policija posumnjala prekasno, tek kada je nečujno nestao iz prestonice.
Drug Pravdin se u stvari zvao Rolan Abia (1905–1970). Rođen je u Sankt Peterburgu, otac mu je bio Francuz, a majka Ruskinja. Rolan je prije Prvog svetskog rata sa roditeljima otišao u Francusku, a u Rusiji je ostala njegova sestra Mirej, udata za jednog ruskog pilota.
Rolan je nakon završetka školovanja mijenjao i zemlje i zanimanja. Bio je poljoprivrednik u Engleskoj, konobar, blagajnik i računovođa u različitim hotelima u Monte Karlu i Marseju, a 1926. zaputio se "preko bare" i radio je kao konobar u hotelu "Valdorf Astorija" u Njujorku. Izgubivši posao za vrijeme Velike depresije, Rolan se vratio u Francusku 1929. i zaposlio se kao administrator u hotelu "Alhambra" u Nici.
Tamo je 1932. sreo svoju sestru Mirej, koju nije video od odlaska iz Rusije. Ona je bila agent sovjetske obavještajne službe u Francuskoj i zavrbovala je svog brata da radi za NKVD. Rolan je pod pseudonimom "Pilot" dobio zadatak da "pilotira" sovjetsku špijunsku mrežu u Jugoslaviji.
Kad komunista moli policiju da ga zaštiti od komunista
Rolan Abia je stigao u Beograd u maju 1933. godine, u pratnji mlade ljubavnice koja se predstavljala kao švedska baronica Brigita Dekolas. Sam Abia je beogradskoj čaršiji prodao priču da je imao hotel na Francuskoj rivijeri, ali je po isteku ugovora odlučio da oproba sreću na Balkanu. Par je došao u skupom ševroletu i smjestio se u "Srpskom kralju", tadašnjem najluksuznijem hotelu u Beogradu.
Abia je za svoj poslovni plan da otvori restoran svjetske klase sa "francuskim duhom" pridobio Švajcarca Ermana Bahmana, zastupnika italijanske firme "Vermouth di Torino" u Beogradu.
On je bio poslovni čovjek sa reputacijom, ali sklon vratolomnim špekulacijama koje mu baš nisu išle od ruke. Na preporuku Bahmana, Abia je uzeo pod zakup beogradsku kafanu "Drina", sa mjesečnom kirijom od 5.000 dinara. Restoran se nalazio u blizini nekoliko stranih ambasada, Generalštaba i masonske Velike lože "Jugoslavija".
Lokal je i prethodno imao probranu klijentelu, ali novi zakupac nije štedeo na luksuzu od poda do plafona, uključujući i više skupocjeno opremljenih separea u kojima su najelitniji gosti mogli da vode povjerljive razgovore.
Vrhunski cinizam predstavljala je njegova nesvakidašnja molba beogradskoj policiji da mu pomogne oko pronalaženja osoblja, "jer se boji komunističke agenture". Tražio je radnike koji govore evropske jezike i imaju evropske manire, a da budu jeftini. Zato ne čudi da su među njima dominirali obrazovani ali osiromašeni ruski emigranti, koje je Abia mogao da ucenjuje i iskoristi za svoje prave ciljeve.
"Mali Pariz"
Tako je nastao restoran "Mali Pariz", iznad kojeg je Abia zakupio i stan i u njemu otvorio elitni pokeraški klub, a sa svojom privlačnom plavokosom ljubavnicom živeo je u luksuznom apartmanu u Dečanskoj 33.
Po dolasku, na svojim računima u Union banci i Frankosrpskoj banci imao je 400.000 dinara, od kojih je 250.000 potrošio već prve godine na ime investicija.
Abia je vlasništvo nad restoranom prebacio na svog partnera Bahmana, dok je za sebe zadržao pravo da njime rukovodi i uzima dio zarade. Dok je Abia upravljao restoranom od 1933. do 1937. godine, "Mali Pariz" nije donosio prihod, ali je uvijek bio pun otmene gospode, privučene evropskim sjajem i brojnim popustima za stalne goste.
Umjesto gomilanja zarade, u restoranu su se "šakom i kapom" rasipale informacije.
Gdje nestade onaj velikodušni Francuz?
Rolan i njegova ljubavnica postali su zvijezde beogradske čaršije, pozivali su ih na svadbe, slave i krštenja, a njih dvoje su nastavili da obilato troše novac. Abia je stekao oreol dobrodušnog čovjeka koji brojnim mladim oficirima, diplomatama i činovnicima "koji su imali ambiciju i perspektivu", velikodušno pozajmljuje novac bez kamate. Dužnike nije požurivao da vrate novac, već je postavljao neobavezna pitanja, "da bude bolje obaviješten za vođenje hotelijerskog posla".
Ali investicije su počele polako da se tope, a kada je iz Beograda iznenada i netragom nestala "švedska baronica" i Abia ostao sam, selio se u sve jeftinije sobe.
"Mali Pariz" je zapao u ogromne dugove, povjerioci su sve duže čekali da naplate svoj novac, pa je Bahman morao da povećava svoj ulog u restoranu i da podmiruje dospjele obaveze. Abia se postepeno povlačio i iz javnog života, da bi tiho i neprimjetno nestao iz prestonice 1937. godine, pod izgovorom da u potrazi za duhovnim iskustvima odlazi u Indiju. Tek kada je iščezao, klupko je počelo da se odmotava.
Od onolikog novca kojim se rasipao, iza sebe je ostavio očajnog Bahmana i restoran čija imovina je rasprodata budzašto. Da su nerazumni izdaci za "Mali Pariz" bili samo paravan, postalo je jasno kada su novi vlasnici otkupili kompletan inventar za 22.000 dinara, a za još 10.000 renovirali lokal, dokupili novi nameštaj i staklariju, ugovorivši sa gazdom znatno manju cijenu zakupa od prethodnika. Već u februaru 1938. novi investitori su počeli da traže kupce za svoj lokal, jer su shvatili da čak i kupljen ispod cijene, luksuzni restoran ne može da bude isplativ.
Iste godine, beogradska policija je izdala poternicu za Abiom zbog sumnji da je francuski hotelijer zapravo bio sovjetski agent i da se pored špijunaže bavio i likvidacijom "trockista" koji su pobjegli pred Staljinovim čistkama. Čaršijom su počele da kolaju mnoge priče, među njima i ona da je bio umiješan u organizaciju atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseju.
Rolan Abia se u međuvremenu bezbedno vratio u Moskvu, gdje je odlikovan "Ordenom crvene zastave". Dobio je sovjetsko državljanstvo i novo ime - Vladimir Sergejevič Pravdin, pod kojim je tokom Drugog svjetskog rata otišao u SAD, kao novinar ruske novinske agencije TASS. Njegova kasnija špijunska karijera je pokazala da mu je Jugoslavija bila samo - poligon za obuku.
BONUS VIDEO:
(N1/Mondo)