Lekso Saičić: Crnogorac koji je u dvoboju ubio SAMURAJA

Priče o legendarnim katanama i sjajnim mačevaocima samurajima nadaleko su poznate. Međutim, ovo je istinita priča o ratniku sa naših prostora koji je u dvoboju mačevima pobijedio samuraja. Njegovo ime je Aleksandar Lekso Saičić.

Crnogorac Aleksandar Lekso Saičić (Vinicka, 5. avgust 1873. - Cetinje, 7. april 1911) je vasojevićki junak, rođen u selu Vinicka kod Berana. Lekso je još u ranoj mladosti pokazivao izvanredne osobine, kakve samo pravi junaci mogu imati - okretnost, lakoću, brzinu, vještinu pokreta, hitrinu, a sve to je kasnije krunisao velikom hrabrošću.

Lekso Saičić je bio kapetan crnogorske vojske, a upamćen je po nevjerovatnom umijeću rukovanja sabljom. O vještini kojom je Lekso baratao sabljom u narodu su ostale bajke. Jedna kaže da je, na peckanje brata od strica Mila, komandanta Donjovasojevićke brigade, krenuo štapom protiv njegove sablje i začas mu izbio oružje iz ruke.

Zatim mu je, pokretom koji je malo ko od prisutnih stigao da vidi, sabljom skinuo dugme košulje ispod grla. Italijanskog učitelja mačevanja na Cetinju ponizio je u dvoboju kad mu je poslije nekoliko udaraca izbio oružje iz ruke i natjerao ga da pobjegne glavom bez obzira, kao dokazano slab nastavnik.

Gimnaziju je završio u Dubrovniku odakle prelazi u Beograd gdje pohađa Pješadijsku podoficirsku školu. Nakon podoficirske škole tri godine je proveo u Crnoj Gori gdje je postavljen za ađutanta Vasojevićke brigade. Kao vojnik sa željom za daljim usavršavanjem odlazi u Istanbul gdje stupa u tursku vojsku kao poručnik carske garde gdje službuje tri godine.

Iz Istanbula odlazi u Mandžuriju i priključuje se ruskoj vojci gdje biva unaprijeđen u čin potporučnika. U Mandžuriji ga je 1905. zatekao veliki rat između Rusije i Japana.

Tu počinje sjajna priča o njemu.

EPSKI OKRŠAJ LEKSE I SAMURAJA

Dvije vojske valjale su se jedna prema drugoj. I onda utaborile pod Jun-džu-anom, u istočnoj Mandžuriji, ne tako daleko od Vladivostoka. Rusi spram Japanaca, u drugoj godini rusko-japanskog rata (1904–1905).

Po klasičnoj scenografiji, bitku je valjalo zapodjenuti usred polja. Širokog, naravno. I dok su ruski stratezi i dalje tragali za najboljim putem koji bi ih odveo do pobjede, poslije niza neuspjeha, iz suprotnog tabora izdvojio se konjanik s bijelom zastavom. Šta li sad pa ovaj hoće?

Komandant japanskih jedinica, preko svog izaslanika sa bijelom zastavom, zahtijevao je od ruskog kolege da izabere jednog ratnika koji će, prije bitke, izići na dvoboj njihovom samuraju.

Ruske štablije bile su, najblaže rečeno, zapanjene. Sjede glave sa epoletama nisu mogle da vjeruju da se Japanci i na početku 20. vijeka pridržavaju svog starog običaja. Vijećanje je dugo trajalo: ako ne pošalju megdandžiju, sramota je, a ako pak odluče da prihvate japanski izazov - koga poslati da se suprotstavi njihovom vještom i iskusnom ratniku? Znali su da pobjeda u takvom dvoboju znači veliku psihološku prednost pred predstojeću bitku.

I odluka je pala - naći dobrovoljca koji će htjeti i smjeti da se suprotstavi samuraju. Našli su ga odmah ili, bolje reći, našao je on njih. Čim je po logoru zaječao glas da se traži dobrovoljni zatočnik koji bi trebalo da brani čast i slavu ruskog oružja i borilačke vještine, pred šator komandanta gotovo u trku stigao je visok i mršav poručnik.

"Aleksandar Saičić iz Berana, Crna Gora", oštro je salutirao. "Podanik knjaza Nikole, sad u službi Njegovog carskog veličanstva, spreman sam da iziđem na megdan mrskom neprijatelju", odlučan je bio Saičić.

I dok su štablije nepovjerljivo odmjeravale tridesetdvogodišnjeg dobrovoljca, on je pred njima stajao kao ukopan, strpljivo očekujući dalju naredbu. Visoki oficiri dugo su se nešto sašaptavali i onda odlučili da im nema druge nego da mu pruže priliku kad je već tako samouvjereno zatražio, a i niko drugi se još nije prijavio.

Pitomac knjaza Nikole propisno je salutirao i odmah se dao u potragu za konjem i sabljom koji bi mu najviše odgovarali. Sablju je brzo našao, od ponuđenih konja izabrao je tek trećeg. Onog koji je, na komandu jahača, umio da krene lijevo pa desno, da na vrijeme izbjegne napad neprijatelja.

U nestvarnom okruženju, nalik onom iz naših epskih pjesama, Saičić je izjahao nasred polja. Uz pratnju muzike vojničkog marša. Iz suprotnog tabora, izišao je ratnik obučen u crno krzno. Strah božiji. Lekso je kasnije pričao da ga je podsjećao na kakvu zlokobnu crnu orlušinu. Dvoboj na život i smrt.

Glasovi vojski utihnuli su kad su megdandžije krenule jedan na drugog. Zaprštala je zemlja ispod konjskih kopita. Onda jeka poslije udara čelika o čelik. Obojica i dalje u sedlu. Potom ponovo zalet.

Namjerio se junak na junaka. Pjesnik je to ovako vidio: "Jedan drugom poletješe, K'o orlovi udariše/A sablje se zavitlaše/Prema Suncu prelivaše" Kao kakav antički hor, uzdasi vojske, čas s jedne čas s druge strane.

Onda je Saičić osjetio žestok bol i nešto toplo krenulo mu je s čela u oči. Rukavom mundira uspio je da za trenutak otre krv i vidi zloslutno sječivo tik nad glavom.

U tom trenutku Lekso Saičić munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i posječe japanskog junaka. Čuo je urlik pored uveta, pa onda urnebesno "živio" na ruskom. Čim je samuraj pao na zemlju, njegov konj odkasao je ka japanskoj vojsci. Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci.

Poslije pobjede u dvoboju, Aleksandar Lekso Saičić postao je kavaljer Ordena Svete Ane, najvećeg ruskog odlikovanja, kao i vlasnik mnoštva drugih priznanja. Uz to, ruska vlada mu je odredila lijepu svotu od četrdeset napoleona u zlatu godišnje, i to do kraja života.

U dalekoj Mandžuriji unaprijeđen je u čin kapetana i do kraja vojne komandovao je konjičkim eskadronom Amurskog dragonskog puka. Sablja kojom je savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.

Međutim, i dan-danas neki tvrde da ga Lekso nije ubio pošteno. Pletu se priče da je Crnogorac iskoristio trenutak kad se samuraj poklonio, što je običaj pred svaku borbu, te da ga je baš tada ubio...

Ovaj sjajni članak objavio je prije par godina "Politikin zabavnik", a Leksino junaštvo ovjekovječio je i narodni pjesnik, naravno uz pratnju gusala.

Poslušajte...

Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)