“Da sam poslušao oca nikada se ne bih bavio politikom", govorio je '89 lider DPS-a i još uvijek aktuelni predsjednik Crne Gore.
Glavna vijest u regionu jeste moguća promjena režima u Crnoj Gori.
Mnogi slave vjerovatni odlazak Mila Đukanovića sa vlasti poslije čak 31 godine koje je proveo na čelu Crne Gore.
To je i razlog zašto su mnogi počeli da kopaju po starim članicima i intervjuima, kada je Đukanović tek kročio u politiku.
Tako "Yugopapir" donosi tekst iz 1989. godine koji je o Milu Đukanoviću, ali i trojici tadašnjih njegovoih "saboraca" s kojima je kasnije raskrstio, Momiru Bulatoviću i dr Ljubiši Stankoviću kao vijesnicima "crnogorskog proljeća" i pripadnicima nove čete "političkih tinejdžera".
Prenosimo tekst u cijelosti:
Napisao: Manojlo Vuković (On, 1989.)
Maj 1989: Stotinu dana staro crnogorsko rukovodstvo koprcalo se, ranjeno, u mreži vlastitih zabluda da bi, na kraju, palo na koljena – pred voljom naroda.
Manje od stotinu dana trebalo je novoj, iznad svega mladoj, glavnokomandujućoj garnituri, da izvrši temeljite rokade u rukovodstvima, uradi pregršt novih programskih projekata i postavi temelje za vanredne skupštinske izbore u junu…
Plima jesenjeg narodnog nezadovoljstva preliva se u plimu dinamičnog, političkog blic-kriga…
… kojim se preorava zapuštena društveno-politička crnogorska zbilja, tragična od siromaštva, bolna od socijalne poniznosti, uvrijeđena od oduzetog građanskog dostojanstva…
Taj talas novih ideja, novih planova, novih vizija, kojim bi se vratilo političko dostojanstvo oronuloj Crnoj Gori, pokrenuli su bistroumni momci. Kolijevka im je – Univerzitet… Zajedničke osobine: znanje, hrabrost, odlučnost, političko neiskustvo. Cilj: temeljite promjene.
Među vijesnicima “crnogorskog proljeća” su tri stasita, darovita, rječju i mišlju naoružana momka – Momir Bulatović, dr Ljubiša Stanković i Milo Đukanović. Uz njih je i cijela jedna četa “političkih tinejdžera”, “genijalaca u farmerkama”, “marksista u patikama”, već na sceni ili još iza zavjese.
Kakav je to proboj mladih – evo samo male ilustracije: novoizabrani predsjednik crnogorske partije ima 33 godine, potpredsjednik Predsedništva SR Crne Gore samo 29, trojica ministara u republičkoj vladi su omladinci sa 27 i 28 godina.
Ko su mladi predvodnici? Šta se krije iza njihovih čas ozbiljnih, čas dječačkih nasmijanih lica? Ovo je priča o Milu Đukanoviću, sekretaru predsedništva CK SK Crne Gore…
INTELIGENTNI POLEMIČAR
“Da sam poslušao oca nikada se ne bih bavio politikom!”
Milo Đukanović nije poslušao oca koji se, kao sudija, u jednom periodu odao profesionalnoj politici i osjetio gorčinu tog zanata.
Pobjegao je i od rimskog i od drugih knjiških prava, jedini iz kuće: otac mu je pravnik (danas sudija Vrhovnog suda Crne Gore), sestra, supruga, mlađi brat koji uskoro završava fakultet (i koji ga je “naslijedio” na omladinskim funkcijama na Univerzitetu i tek pred sami Kongres odustao od kandidature za člana republičkog Centralnog komiteta da im ne bi prigovarali kako stvaraju nove političke familije koje su i sami kritikovali).
Nije bio brilijantan student ekonomije, ali je uporedo sa školom polagao redovno sve “političke ispite” – od školske i studentske omladinske i partijske organizacije, sve do posljednje četiri godine koje je kao marljivi profesionalac odradio u Predsjedništvu jugoslovenske omladine i kao dinamičan, polemičan, ponekad i buntovan, član prije nekoliko nedjelja napustio CK SKJ zbog “duplih funkcija”.
– Umjesto obnove CK SKJ dobili smo obmanu.
Mirnoća u govoru i replici nije mu vrlina, ali jeste bistrina, logika, jasnoća i cilj. Kao da mu je nekada dinamit na vrhu jezika. On je iz onog elitnog ešelona koji traži “crnogorsku renesansu” i to na preciznim programima.
“Nećemo, za razliku od prethodnika, raspisivati konkursnu trampu za drugi narod, tjerati ga na ostavke a vrijeme goniti natrag” – kritikuje prethodnike.
Kritikuje ih i da su Ustavom iz 1974. “rasparčali Jugoslaviju”. Izgradili su “sistemsko tlo na kome se ne može graditi pravo jugoslovenstvo”.
On želi da se Crna Gora zahvali na poklonima i pomoći sa strane “ne toliko zbog pošiljalaca i njihove ganutosti neprincipijelnim i neargumentovanim optužbama na račun izdržavanja – već prevashodno zbog nas samih”.
Zna da su i bez toga neizbježni novi lomovi u “socijalno već istrošenoj Crnoj Gori”. I da treba afirmisati novi “ofanzivni, moderni poslovno agresivni evropski način mišljenja i ponašanja”.
“Duh pobjednika mora zamijeniti duh gubitnika.”
Zalaže se ne da Savez komunista ide “u muzej starina” već da postane “jedino mogući politički faktor kohezije na jugoslovenskom prostoru”, a ako to ove nove garniture nisu u stanju, onda su mogle “posao oko njegove sahrane da prepuste onima koji su ga već doveli do umora”.
Inteligentni polemičar i prognozer već se pomalo, kaže, zamorio od politike. Želio bi njome da se bavi volonterski.
Ne može pobjeći, zna, sada iz tog vrelog kotla “jer smo zakuvali, ali dobre stvari”. Pred odlukom je da uskoči u neku privrednu kuću, turističku prije svega, jer mu je turizam specijalnost. Odatle bi se više mogao baviti i naukom.
Možda bi tako riješio i neki od egzistencijalnih problema – stan (jer se sada seljaka između titogradskih stanodavaca) ili zaposlenje supruge, sa kojom ima petomjesečnog sina.
I Đukanović, kao i Bulatović i Stanković, obožava košarku (igrao je, visok čak 196), a imaju još jednu zajedničku crtu: sva trojica navijaju za Crvenu zvezdu.
Više od toga: sva trojica navijaju za – novo. Bitno novo. Sva trojica su velike nade crnogorskog političkog i društvenog života. Kao izdanci probuđene nove demokratije. Uvene li cvijet njihovih nada, obećanja i programa – crnogorsko proljeće izgubiće svoju svežinu i nad Crnom Gorom ponovo će se pojaviti tamni oblaci i sinuti gromovi narodnog nezadovoljstva.
(Mondo)