Na brdovitom Balkanu praktično je nemoguće da poznati ljudi prošetaju Beogradom, Sarajevom ili Zagrebom, a kamoli pride Banjalukom, Splitom ili Mostarom, bez da se kod nekog od "domorodaca" između ušiju javi kakva pogana misao o dotičnoj personi. Ili štagod još gore.
Ako postoji ličnost na koju se to ne odnosi u ovom našem postratnom periodu dugom više od četvrt vijeka (?!), onda je to bez ikakve sumnje bio legendarni Ivica Osim, koji je 1. maja preminuo u Gracu, a sahranjen je u subotu na sarajevskom groblju "Bare".
Kod nas se kaže "o mrtvima sve najbolje", pa je cjelokupna Jugoslavija s dužnim poštovanjem i pijetetom ispratila svog posljednjeg selektora, koji je umalo odveo u polufinale Mundijala u Italiji poklekavši nakon penala u sudaru sa tadašnjim aktuelnim prvakom svijeta Argentinom, predvođenom još slavnijim Dijegom Maradonom.
Pomalo je naivno "Štraus sa Grbavice" vjerovao da su tog ljeta 1990. godine osvojili šampionat svijeta da se naša zemlja ne bi raspala i da bi fudbal ujedinio ono što je pucalo po svim mogućim nacionalističkim šavovima.
Ta zemlja je živjela i tada samo u njegovoj glavi i duši, ali i njegovoj plavoj svlačionici, koja je mogla samo da se čudi povampirenim nacionalističkim strastima naraslim preko noći u toj "tamnici naroda i vjera".
Ipak, njegov ugled i autoritet u svijetu fudbala, koji je sticao od "Grbavice", preko Partizana, Grčke i Austrije, pa sve do daleke Zemlje izlazećeg sunca, učinili su ga besmrtnim na planeti, čak i u ovom našem "tamnom vilajetu", koji da ima i mrvu obraza ne bi smio samom sebi u oči pogledati, a kamoli da velikom treneru piše ode ili da se poput nekih guraju u prvi red do porodice na komemoraciji u Narodnom pozorištu.
Tako bi trebalo biti i u Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu.
U gradu gdje je rođen nisu mu dali da o svom trošku ugradi lift u zgradi na Ciglanama kako bi olakšao život nakon moždanog udara. Navodno bi takvo dizalo pravilo buku, pa pojedine komšije nisu dale saglasnost legendarnom "Štrausu sa Grbavice" zbog čega je bio primoran da se odseli u Grac.
A tamo je stekao status božanstva za života. Omladina tog austrijskog grada je ulicu koja vodi prema stadionu Šturma nazvala njegovim imenom, a sad je to ušlo i u zvaničnu gradsku proceduru. Pitanje je samo hoće li Švabo dobiti ulicu ili trg.
Zagrepčani su takođe u svim medijima dostojanstveno ispratili Osima na njegov vječni počinak, ali ne možemo da se ne sjetimo dočeka na "Maksimiru" 1990. godine zbog kojeg im je uputio ironični aplauz s obzirom da je cijeli stadion navijao za Holandiju i propisno izviždao himnu "Hej Sloveni".
U Sarajevskoj ulici u Beogradu, gdje je radio kao trener Partizana, ispod latiničnih i ćiriličnih slova nalazi se i mural posvećen "Štrausu sa Grbavice", koji je davajući ostavku sa klupe plavih, biranim riječima i zadrhtale brade podsjetio da je rođen u Sarajevu, a "vi znate šta se događa".
Često je u svojim intervjuima pominjao da ga je tada neki nastavnik u Beogradu prepoznao na ulici i pred gomilom svojih učenika optužio za izdaju zemlje.
Osimov "miješani" identitet najbolje se uklapao u onaj jugoslovenski, koji je bio dovoljno veliki i dovoljno širok da pod svoje skute upije sve narode i narodnosti i sve "miješane" brakove, što se danas većinski smatra prvorazrednom jeresi.
Kao uostalom što je upilo i Osimov slovenačko-njemačko-poljsko-češki bekgraund.
"Nekakav Hrvat", rekao je birvaktile o vlastitoj nacionalnosti iako je nesumnjivo bio najbliže jugoslovenstvu, ali po njegovom nestajanju, postao je Bosanac, a opet bio kosmopolita, čovjek koji se dobro osjećao svuda, bez obzira gdje se nalazio.
U Japanu je nagrađivan čak i državnim ordenjem, ali važnije je ono što obična raja misli i osjeća, a takvi su mu dodijelili status učitelja, objavljivali njegove knjige sa citatima kao drevne mudrosti. A znamo iz filmova o samurajima šta "Sensei" znači u Japanu.
Ljudi koji na bilo koji način uče mlađe naraštaje imaju poseban status u japanskom društvu i uživaju ogromno poštovanje, za razliku od naših novonastalih država, gdje su učitelji dosta nisko pozicionirani na društvenoj ljestvici. Što bi rekli u Nadrealistima - Ima li života na dnu?
"Nije ti ovo dno, ispod nas su još rudari i prosvjetni radnici".
Međutim, takvi ljudi najčešće izuzetno vole svoj posao bez obzira na status, malu platu ili degradiranost na socijalnoj skali jer to nije običan posao već istinska vokacija. Učitelji faktički obavljaju jedan od najplemenitijih poslova jer prenose znanje i prepoznavaju kakvog talentovanog dječaka ili djevojčicu.
Ako uspiju makar u jednom slučaju, kroz život mogu hoditi uzdignute glave.
Fudbalski sensei takođe je mogao biti izuzezno ponosan ne samo zbog sijaset osvojenih trofeja, individualnih priznanja ili bankovnog računa već zato što je volio svoj poziv i što je "na put" izveo na stotine fudbalera. A kakve je majstore oblikovao najbolje ilustruju njihova imena od Papeta Sušića, Piksija Stojkovića, Zvone Bobana ili Meše Baždarevića, koji su se na njegovoj komemoraciji grcali u suzama ili drhtavim glasovima davali izjave.
Osimov biograf Marko Tomaš je taj božiji dar prepoznao kod Švabe dok je gledao način na koji posmatra trening juniora Želje. Vidio je kako se ostarjeli starac u njegovim očima transformiše u velikog učitelja, koji je istinski uživao u načinu na koji balavurdija pokušava da usvoji postulate same igre ili taktike, ali i nazirao da li bi neki od njih mogli postati veliki igrač kao što je to postao Edin Džeko.
Moj utisak je da Osimu nije bilo dovoljno samo da neki igrač bude dobar na terenu, već da bude takav i van njega, o čemu svjedoče i njegovi novinarski izleti, koje je objavljivao sedamdesetih godina prošlog vijeka u Plavom vjesniku.
Posebno je kritičan bio prema tzv. navijačima, koji su tada bili male mace u odnosu na današnji svijet huliganizma i politikanstva na tribinama. Smetale su mu uvrede protivničkim igračima, smetali su mu aplauzi kad ekipa ne odigra dobro a ostane neporažena ili pobijedi, ukratko, sve što nije bilo časno mu je iskreno "išlo na jetru".
Psovke s tribina, uvrede protivnika a kamoli nešto još gore, čega smo se nagledali na stadionima širom bivše države, nisu za Osima bile prihvatljivo ponašanje. Zato sam uvjeren da bi posebno bio razočaran transparentima navijača njegovog Želje na kojima su pružili podršku čovjeku osuđenom za ratne zločine u Sudu BiH.
P.S. Laka ti zemlja legendo!