Par riječi o nedavno preminulom "treneru svih trenera"...
Gotovo da nema dana da moj kum u kafani ne spomene kako treba "galvanizirati" i sebe i protivnika bilo da je riječ o sportu, geopolitici, našoj svakodnevnici i problemima koje ona donosi.
To je naravno pokupio od Miroslava Ćire Blaževića, legendarnog hrvatskog trenera, koji je u srijedu preminuo u Zagrebu poslije duge i teške bolesti i to dan prije svog 88. rođendana.
Uvijek sam to "galvaniziranje" shvatao kao neko skretanje pažnje ili bacanje dimnih zavjesa do ostvarivanja cilja, a da realno nisam pojma imao šta ustvari konkretno znači taj termin.
Ukucao sam pojam u "Gugl" i saznao da se galvanizacija uglavnom koristi u medicini, elektronici, fizici i srodnim naukama.
Po definiciji, galvanizacija predstavlja primjenu istosmjerne električne struje stalne jakosti poznate još i pod nazivom galvanska struja. Laički rečeno, galvanizacija predstavlja stavljanje sloja plemenitog na neki drugi metal kao što je pozlaćivanje, hromiranje itd. U medicini, galvanizacija se definiše kao primjena istosmjerne stalne struje ali sa ciljem izliječenja određenog pacijenta. Zahvaljujući njenom djelovanju ublažuju se različite vrste bola.
Dakle, ako sam dobro razumio, cilj je da se nešto "pozlati", ili pomogne drugom da ozdravi ili barem olakša bolest, u čemu je veliki maher bio Ćiro kad je riječ o njegovim "momčadima", ali je malo nejasno da je "trener svih trenera" često znao i da "galvanizira" i one najljuće rivale svojim ogromnim šarmom. On je kao i svi sportisti želio da pobjeđuje, ali je u tom naumu znao da stavlja pozlatu i protivnicima. Sjetimo se problema sa Vahidom Halilhodžićem, koji je bio ekstemno protiv njegovog imenovanja na klupu selekcije BiH, a kad je Vaha bio kandidat za šefa struke Dinama, uzvratio mu je lijepim riječima da "zagrebački klub nije mogao boljeg odabrati".
Upravo zbog te "nelogičnosti" i jeste bio jedan od najvećih stručnjaka, posebno kad su u pitanju motivacioni govori, a fudbaleri i običan puk svakako ne razumiju stručnu teminologiju.
Izuzetno šarmatan i duhovit, imao je nešto u sebi što je znalo da "omađija" i one koji ga nisu voljeli niti su voljeli ekipe koje je predvodio s klupe od Prištine do Kine, ali niko mu nikad nije osporio umijeće, ne toliko strogo gledavši, fudbalsko-taktičko i trenersko, koliko psihološko i motivaciono.
U svim timovima koje je vodio, činilo se da su igrači bili spremni da poginu da je to od njih tražio, a tako nešto čini mi se ima još samo Žoze Murinjo, za kojeg je svojevremeno rekao da je "Portugalac krenuo iz Travnika, stigao bi najdalje do Turbeta".
Čak i ovu traumatičnu i duboko podijeljenu Bosnu i Hercegovinu je uspio da ujedini barem na kratko - velika većina običnog naroda u Banjaluci i Mostaru je upravo zbog njega navijala za "zmajeve" dok je bio selektor, a samo ga je nesrećni žrijeb u baražu za plasman na Mundijal 2010. godine spriječio da odvede BiH u Južnu Afriku.
Naletio je na Kristijana Ronalda u možda najboljoj formi u karijeri i superjaki Portugal i tu na njegovu žalost nije pomoglo "galvaniziranje". Doduše, nije bilo ni sreće jer su u Lisabonu Senijad Ibričić, Edin Džeko i Zlatan Muslimović pogađali okvir gola.
Šta reći o genijalnom potezu stavljanja Nemanje Supića, golmana Javora iz Ivanjice, za prvog čuvara mreže, koji je doživio ovacije na zeničkom "Bilinom polju", što mu je vjerovatno najveći uspjeh u karijeri.
"Je l' ti znaš da si najbolji golman kojeg sam ikad trenirao? Ti si najbolji golman na svijetu i sutra na utakmici, hoću da ideš na svaku loptu koja uđe u šesnaesterac, da je pokupiš. I ako se desi greška, ja sam kriv, ne smije niko da te napadne".
Na dan kad je umro, naravno, uslijedilo je more vijesti i komentara o tome kakav je bio i šta je radio, što je postalo stvarno degutantno s obzirom da je svima jasno kako to nije nikakav iskreni omaž za velikog trenera već beskrupulozna borba za klikove i u konačnici profit. Da ne bude zabune, i ja sam to radio.
Ipak, iako i u tom silnom nadmetanju i brojnim Ćirinim anegdotama, izdvojio sam nekoliko meni važnih.
Najprije da je trebao postati katolički svećenik po želji njegove majke u rodnom Travniku, ali je odustao od te ideje kad je došao u crkvu i ugledao časnu sestru. Tad mu je očigledno "savjest iz predjela prepona" došapnula da bi vrlo vjerovatno promašio profesiju i odlučio da krene nekim drugim putem.
Druga vijest je bila sa konferencije za štampu na Mundijalu 1998. godine u Francuskoj gdje je kao hrvatski selektor pred utakmicu protiv Argentine nasmijao sve novinare: "Ni ja ni Zvone (Boban, koji je sjedio zajedno s njim, prim. aut), ne bismo dali Davora Šukera ni za 10 Batistuta. J*bo te Batistuta! Prevedite ovo".
Ne znam da li je do slavnog Gabrijela stigla ova rečenica, ali su "gaučosi" tada pobijedili "kockaste" golom Hektora Pinede i u grupnoj fazi završili ispred Ćirinog tima. Ipak, Hrvatska je osvojila bronzu na kraju, a Argentinci ispali u četvrtfinalu od Holandije.
Tu je i čuveni nestanak struje na "Marakani" kada je ponosno govorio da su srpski fudbaleri zagrili hrvatske igrače i "čuvali" ih od eventualnih incidenata. Ili kad je govorio o odrastanju sa Srbima i muslimanima, s posebnim naglaskom na idiote koji i danas traže razlike među ljudima.
"Razumijem da je bio rat, ali sad je mir",govorio je možda i najveći travnički šmeker, a svi znamo kakve su se "face" tamo rađale.
E mene je tu uspio "galvanizirati", kojim pozlaćuje i pacijentima olakšava bol, bez obzira na neke njegove izjave i stavove koje sam smatrao pogrešnim i neoprostivim. O njima neću.
Sahrana slavnog Travničanina biće održana u srijedu, 15. februara, u Aleji velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj.
P.S. Rest in peace, legendo!
PROČITAJTE SVE KOLUMNE ŠATARAŠ