Koji su naši? Svi smo naši, samo jaši!

Vi im onda pokažete ekipu za koju u tom trenutku navijate, i oni vam se obično pridruže ili odaberu suprotnu stranu da vas malo podbadaju onako drugarski.

Na primjer gledate meč Inter - Leće i logično iz sveg srca bodrite južnjake sa štikle italijanske "Čizme", malo što su slabiji, malo što su siromašniji, a najviše zbog Mirka Vučinića, koji je baš na jugu Italije postao fudbalska ikona.

Kasnije je napravio impresivnu karijeru na Apeninima igrajući za Romu i Juventus, gdje je golove proslavljao skidajući šorts i "razgaćen" mahao njime ili ga stavljao na glavu, oponašajući dugokose igrače.

Meni je posebno postao drag kad je igrajući za mladu selekciju SR Jugoslavije het-trikom razbucao ekipu "vatrenih" predvođenu Lukom Modrićem (3:1) u baražu za plasman Evropsko prvenstvo, a taj isti Modrić je prošle godine postao najbolji igrač svijeta i umalo svjetski prvak na Mundijalu u Rusiji.

Obojica su bili ili jesu heroji svog naciona, ali sumnjam da će se iko počešati po guzici poslije optužbi za utaju poraza Vučinića u Italiji, niti je navijačima Hrvatske Modrić bio ikona kada se na suđenju Zdravku Mamiću pravio Englez zaboravivši maltene i vlastito ime.

Na njegovu sreću, kratko pamćenje je srednje ime svih nas, pa će hrvatske pristalice čitajući Modrićevu autobiografiju zapaziti da su ga najviše udarali u "boljem" dijelu Bosne i Hercegovine, preciznije u Banjaluci i Trebinju, dok je birvaktile igrao za Zrinjski. Doduše, pomenuo je i Zenicu, ali valjda u Čelikovom gradu isto nije bilo "njihovih" ili "naših".

Svejedno.

Da se ne lažemo, nisu više naši čak ni oni s kojima dijelimo naciju, vjeru, ideju ili svjetonazor već su naši jedino oni s kojima ili pomoću kojih ostvarimo određene interese, a oni se ogledaju u debljini novčanika.

Iznad svega postale su važnije stranačke knjižice podignute iz koristoljublja, pa vam onda bude potpuno nebitno da li je neko sa lijevog i desnog političkog spektra ili pak pokušava gurati ka centru.

Sva ideologija se maltene svela na to kako da se što "jače, brže, bolje" prikačite na budžetsku sisu i sišete dok vas zubi ne zabole, odnosno dok se ne iskrive leđa onih što budžet pune, pod uslovom da im dosad nije pukao film, pa su zapalili što dalje odavde.

A takvih je svakim danom sve više i nema im se šta zamjeriti s obzirom da naša napredna demokratija nema razloga za brigu sve dok postoje šatori i razgolićene pjevaljke koje uz asistenciju jagnjećih i prasećih brigada, svojim silikonskim i botoksiranim atributima pomažu biračkom tijelu da donese pravu odluku.

"MoRe i mlaka piva", eventualno plus "pedesetica" i eto nas u novom ciklusu od četiri godine.

Sve je isto samo njega nema, djeca nam rastu u miru i hm, slobodi, ako nisu imali tu nesreću da moraju živjeti u sarajevskom Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić.

Te jezive fotografije i snimke nad kojima smo se svi zgrozili, uradili su, pogađate, opet naši!

A barem bi sloboda svim našima trebala da bude najuzvišeniji ideal i zato sigurno nije lako vlastodršcima i onom nešto nižem sloju prikačenom na budžet jer je većinom to čestit svijet, koji se trudi da živi u svom "bablu" i ne miješa previše u vlastiti posao.

Sigurno je i onih 27 ekonomista iz Pazarića odavno spustilo glave pred jačim instinktima za preživljavanje a slabijim nagonom za kontemplaciju i moralne norme. Mada, vjerujem da nikad niko nije pobjegao od svoje savjesti, pa neće vala ni oni.

Ni njima sigurno nije lako gledati one grozne slike zavezanih mališana za radijatore, niti kad im se komšije i poznanici muče da othrane i odškoluju svoju potomke, kojima nerijetko nemaju da daju za užinu. Zacrvene se tu i tamo, ali opet ne mogu oni sami ništa da urade. Udahnu tako, prekrste se ili izuče dovu i onda skoknu u šoping do Graca ili u lokalni tržni centar, čisto da nam ne guraju prst u oko, ako ništa drugo.

Dakle, i oni imaju pomiješana osjećanja "glede i u svezi", politike i nogometa, što bi rekao jedan moj zagrebački prijatelj vrlo omraženog imena u srpskom narodu.

Takva pomiješana osjećanja, kako je opjevao Mik Džeger, imao je i otac braće Sušić kad su svojevremeno igrali Sarajevo - Zvezda. Za kojeg sina je rahmetli Ramo navijao, Safeta u "bordo" ili Seada u crveno-bijelom dresu? Da li je dao sebi makar malo oduška pa im psovao sve po spisku kad je stariji srušio mlađeg ili obrnuto?

Zašto je uostalom Sead reagovao nakon što je njegov saigrač Zoran Jelikić faulirao Papeta? "Što mi udari brata", ljutito je pitao Sead svog saigrača iz Zvezde, da bi poslije utakmice Pape priznao novinarima da bi i on isto reagovao. Otišao je čak dotle da bi svog saigrača ne samo verbalno već i fizički napao, pa makar mu bio i najbolji drug.

Zato se kaže, nema brata dok ti ga ne rodi majka, a kad je u pitanju navijanje, neka svoga i u gori vuka!

Šta znam, naivan kakav jesam, i dalje navijam za sve naše na ić u fudbalskim klubovima, pa bili oni čak iz Amerike poput Kristijana Pulišića, kojeg sam "proguglao" i shvatio da je fudbaler Čelsija "naše gore list", odnosno porijeklom sa ostrva Olib kod Zadra.

Imali smo mi "Gugl" mnogo prije Interneta iako nismo usvajali nova znanja pomoću njega već u našem jeziku "oguglati" znači navići se na nepravdu, neimaštinu, slabe institucije, zakone koji su mrtvo slovo na papiru i ne važe jednako za sve, ali i na naše građanske ratove ili agresije, kako se iz kojeg političkog centra znaju okarakterisati sukobi u bivšoj Jugoslaviji.

Najzanimljiviji i vjerovatno najistinitiji karakter našeg rata bio bi bratoubilački sukob i za to postoji milion primjera s obzirom da su se vrlo često na suprotnim stranama borila rođena braća, od iste majke i oca.

Ja sam znao četvoricu rođenih burazera, koji su bratski i pošteno po dvojica, bili na zaraćenim stranama: Starija braća obukla su srpske uniforme, a mlađa "dresove" armije BiH i praktično svakodnevno pucala jedni na druge. Sjećam se anegdote iz njihove kuće pred sami početak rata kad su zajedno gledali izvještaje sa hrvatskog ratišta, pa ih majka pitala jel to tuku naši.

A najmlađi sin odgovorio: "Šuti stara, nisi ni ti naša"!

P.S. Svi smo naši, samo jaši!

Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ