Konstruktori automobila su, od samih početaka težili da unaprijede postojeća i stvore nova, savršenija rješenja koja će vozila učiniti boljima ljepšim i udobnijim... ali u tome nisu baš uvijek uspijevali...
Automobilisu od svog nastanka bili poligon za testiranje različitih tehničkih, dizajnerskih, konstruktoriskih i tehnoloških rješenja, koja su za neke bila genijalna, dok su ih drugi gledali sa podozrenjem ili osmijehom.
Njhovi konstruktori bili su vođeni idejom da unaprijede postojeća i stvore nova, savršenija rješenja, vozila koja će tehnički unaprijediti i vizuelno fascinirati svojom jedinstvenošću, unaprijeđenom udobnošću i tehnološkom superiornošću.
Međutim, i pored ogromnog entuzijazma svojih tvoraca, nisu baš uvijek u tome uspijevali, pa bi ostajali upamćeni ili zaboravljeni kao čudna, neobična ili čak bizarna vozila, za koja se postavlja(lo) ono poznato pitnje: "Čemu sve ovo?". Ovo su neka od njih...
OctoAuto / SextoAuto – prvi bizarni točkaš
Neobična vozila nasta(ja)la su još u samim počecima omasovljenja automobilskog prevoza. A kako su (zaprežna) kola na četiri točka bila poznata još mnogo prije nego što je 1886. godine Karl Benz u njih instalirao motor sa unutrašnim sagorijevanjem, neko je pomislio da – ako su četiri točka dobra, onda osam točkova sigurno moraju biti mnogo bolji!
Bio je to američki pronalazač Milton Rivs, autor više od 100 patenata za automobilsku industrijui konstruktor "četvrtog ili petog" američkog automobila ikada. Njegove motore su, prvih decenija 20. vijeka, u svoje modele ugrađivali brojni proizvođači.
Nošen željom da vožnju po tada još uvijek primitivnim izrovanim putevima Amerike učini boljom i udobnijom, Rivs je modifikovao jedan model kompanije Overland iz 1910. i tako stvorio OctoAuto – prvi "bizaromobil" ikada.
Ali "čudo sa osam točkova", dugačko preko šest metara, moglo je – kao i svaki drugi automobil – da prevozi samo četiri osobe. Njegovoj popularnosti nije doprinosila ni cijena koja je te 1911. iznosila 3.200 dolara, što bi danas bilo oko 105.000 zelenih novčanica ili 97.000 evra (što je vrijednost jednog novog, solidno opremljenog BMW X5).
Rivs je kasnije napravio jeftiniju verziju sa šest točkova – SextoAuto, ali uprkos atraktivnijem i provokativnijem imenu, ni sa njom nije uspio da razvije ozbiljniji biznis.
Leyat Helica – automobil iz oblaka
U ranim danima automobilske industrije nove ideje su letjele na sve strane, a konstruktori su ponekad dolazili do zaista bizarnih kreacija.
Nakon Prvog svjetskog rata, koga je u tehničkom smislu ponajviše obilježila upotreba aviona i tenkova, francuski dizajner dvokrilaca Marsel Lejat je odlučio da svoju stručnost iz avio industrije prenese u automobilski svijet.
Tako je 1919. godine nastao Leyat Helica, koji se najbolje može opisati kao mali avion bez krila. Njegova najupečatljivija karakteristika bio je veliki pogonski propeler u prednjem dijelu.
Ni malo ne čudi, niti iznenađuje to što je, odmah po pojavljivanju, smatran veoma nebjezbednim za javni saobraćaj, pa je karijeru završio 1925. sa samo 30-ak prodatih primjeraka. Ali je bar postao izuzetan muzejski eksponat...
Zanimljivo je pomenuti i da je jedan Leyat Hélica, 1927. godine na autodromu 30 kilometara udaljenom od Pariza, postigao brzinski rekord od 171 km/h.
"Bazuka Vespa" – protiv tenka na dva točk(ić)a
Vespa je svakako jedan od najznačajnijih i, poslije pice, najprepoznatljivijih italijanskih proizvoda u svijetu. Legendarni skuter odigrao je veliku ulogu u motorizaciji poslijeratne Italije, čija su vojna i automobilska industrija bile obogaljene ratnima razaranjima i poslijeratnim ograničenjima uvedenim od strane saveznika.
Od lansiranja prvog modela 1946. godine, iz pogona kompanije Piaggio, koja je do i za vrijeme Drugog svjetskog rata proizvodila vojne avione i patrolne čamce, izašlo je više od 30 različitih modela Vespi u raznim verzijama
Vespa 150 TAP je vojni protivtenkovski skuter licencno proizvođen u Francuskoj između 1956. i 1959. godine, za potrebe francuskih padobranskih snaga.
Modifikovani civilni skuter dobio je znatno ojačani ram, bolje vješanje i – američki bestrzajni top M20, kalibra 75 milimetara, sposoban da probije oklop debljine 100 mm. Pokretao ga je jednocilindrični dvotaktni motor zapremine 145 kubika, koji je razvijao maksimalnu brzinu od 66 km/h.
Skuteri teški 115 kilograma bi padobranima bili spuštani u pozadinu bojnog polja u parovima. Jedan je nosio top, dok su na drugi bile natovarene granate. Topom se dejstvovalo sa statičnog tronošca, koji je takođe bio dio opreme.
Međutim, u hitnim situacijama, granate je bilo moguće ispaljivati i dok je skuter u pokretu. Kako je to podnosio topdžija koji vozio Vespu i na takav način morao da dejstvuje – nije nam poznato.
Messerschmitt KR200 – avio-skuter Elvisa Preslija
Kao i italijanska, njemačka vojna industrija je u periodu poslije Drugog svjetskog rata još više bila ograničena zabranama proizvodnje vojne opreme. Tako je Messerschmitt, proizvođač jednog od najbrojnijih njemačkih ratnih lovaca – Bf 109, na tržište izbacio Messerschmitt KR200, projekat avio inženjera Frica Fenda, mali "buljavi" dvosed na tri točka sa kabinom koja izgledom i rasporedom sjedenja podsjeća na avionsku.
Poznat pod nadimkom "Kabinenroller", odnosno skuter sa kabinom, postigao je solidan uspjeh čim se 1955. pojavio na tržištu. Pokretao ga je jednocilindrični dvotaktni motor od 191 kubik sa 10KS, koji uspijevao da "izvuče" maksimalnu brzinu od 90km/h. Koštao je 2.500 zapadnonjemačkim maraka, a u prvoj godini proizvodnje prodato je čak 12.000 primjeraka. A jedan od najpoznatijih kupaca bio je niko drugi do "kralj rokenrola" lično – Elvis Prisli.
Popularnost "avio-skutera" je, zajedno sa prodajom, počela da opada početkom šezdesetih, dijelom i zbog toga što je fabrika ponovo dobila dozvolu da se vrati svojoj glavnoj djelatnosti – avionima. Messerschmitt KR200 je otišao u istoriju 1964. godine poslije ukupno prozvedenih 41.200 komada. Postojala je i sportska verzija – FMR Tg500, sa četiri točka, dvocilindričnim motorom od 500 kubika sa 20KS i maksimalnom brzinom od 126 km/h.
Mitsuoka Orochi – "Osmoglavi zmaj" rugoba
Među savremenijim automobilima, ovaj "Japanac" često spominje kao oličenje katastrofalnog dizajna i bizarnog izgleda. Nastao na osnovi legendarne Honda NSX, pretenciozni supersportski automobil ime je dobio po japanskom mitološkom osmoglavom, osmorepom zmaju Jamata no Oroči. Proizvod je kompanije Mitsuoka Motors, a prvi put se kao koncept pojavio na Sajmu automobila u Tokiju 2001. godine.
Auto koga su njegovi tvorci nazvali "modnim superautomobilom" proizvodio se u periodu od 2006. do 2014. godine, u ograničenoj seriji od "400 jedinica u periodu od četiri godine". Za to vrijeme proizvedeno je i više maloserijskih (od 5 do 20 primeraka), posebno opremljenih i ofarbanih verzija Orochi-ja. Pogon je, međutim, kod svih automobila bio isti – Toyota 3MZ-FE V6 motor zapremine 3,3 litra sa 228 "konja".
U Toyotin sportski pogon ne sumnjamo, ali je bizaran izgled automobila doprinio tome da Mitsuoka Orochi često bude kritikovan i, uprkos tome što ne znamo na kakav je prijem naišao u matičnom Japanu, bude proglašavan "najružnijim automobilom na svijetu". Čisto da se naš Yugo, u takvim izborima, ne osjeća usamljeno...
Youabian Puma – "Doktore, nemoj molim te!"
Jedan od najčudnijih i najbizarnijih modela predstavljih u posljednjih desetak godina definitivno je Youabian Puma, kupe kabriolet sa pogonom superautomobila i podvozjem američkog "monster" pikapa. Predstavljena 2013. godine na Sajmu automobila u Los Anđelesu, ova čudna kreacija, delo je estetskog hirurga sa Beverli Hilsa Kambiza Juabijana.
Najveći donator gornjeg dijela vozila je Volvo C70 kabriolet, koji je ukombinovan sa dijelovima podvozja velikog kamioneta i nečim što bi trebalo da izgleda kao "mišićava" karoserija od ugljeničnih vlakana. Pokreće ga Chevy LS7 V8 motor zapremine 7.0 litara sa 505 konjskih snaga, poznat iz Chevrolet Corvette Z06 šeste generacije.
Sa dužinom većom od šest, širinom od 2,3 metra, težinom od cijele 3,5 tone i točkovima od čak 44 inča, Puma je – navodno – bila prilično brz "bizaromobil". Međutim, i pored velkih ambicija doktora Juabijana, njegov monster kabriolet se nije baš proslavio na tržištu –
prodata su samo tri komada. A da bi toliko postigao, doktor je morao da spusti cijenu ispod prvobitno traženih 1,1 milion dolara.
Zli jezici kažu da, ako ovako izgleda automobil koga je dizajnirao jedan plastični hirurg sa Beverli Hilsa, definitivno ne žele da znaju kako li tek izgledaju grudi na čijem je povećanju doktor Juabijan radio.
(MONDO)