Auto-industrija bivše Jugoslavija je, osim dobro poznatih i voljenih "narodnih automobila", proizvodila i neke od najaktuelnijih i najatraktivnijih limuzina svoga vremena
Prije nekih 35, 40 i još koju godinu ili deceniju više, nekadašnja Jugoslavija je imala ozbiljnu automobilsku industriju, a njeni građani su pretežno vozili automobile domaće proizvodnje. Većinu njih su, naravno, činili modeli iz proizvodnog programa kragujevačke Crvene Zastave, koji su istovremeno bili i najpristupačnija vozila na domaćem tržištu.
Nisu, međutim, samo Fiće, Stojadini, a nešto kasnije i Jugići, kao "narodni automobili", bili jedina prevozna sredstva. Jugoslavija je, kroz različite poslovne aranžmane, uspijevala da svojoj auto-industriji obezbijedi proizvodnju nekih od najaktuelnijih i najatraktivnijih limuzina svoga vremena.
"Tristać" je bio jugoslovenski Mercedes
Jedina od prvih pravih limuzina u bivšoj Jugoslaviji bila je Zastava 1300 – popularni "Tristać", verzija italijanskog modela Fiat 1300/1500 licencno proizvođena u Kragujevcu.
Proizvodnja "Tristaća" je počela 1961, a posljednji primjerak je sa proizvodnih traka sišao u decembru 1979. godine. Ukupno je proizvedeno 201.160 primjeraka Zastave 1300/1500, kojoj su još od samih početaka tepali i "jugoslovenski Mercedes".
Ajkula, Senator, "jugoslovenski Mercedes" i ostale ozbiljne limuzine koje smo nekada prozvodili
Pokretali su ga motori od 1.295 i 1.481 kubika, koji su mu omogućavali maksimalne brzine od 140 do 155 kilometara na sat. Zastava 1300 je razvijala 60 "konja" pri 5.200 o/min, dok je jači model 1500 imao idenitičan obrtni momenat i 13KS više. Početkom sedamdesetih u ponudi su se našli i dodano poboljšane verzije 1300E i DeLuxe.
"Tristać" je bio startan automobil, živahan u vožnji i jedan od bržih na jugoslovenskim putevima, ali istovremeno stabilan na putu i veoma pouzdan u eksploataciji. Zbog toga je dugo godina služio i kao službeno vozilo "narodne milicije".
"Ajkula" – jedini domaći "Limited Edition"
U "Gvozdenom zavjesom" podijeljenoj Evropi, mnoge zapadne kompanije su pokušavale da pronađu mjesto za svoje proizvode na istoku Starog kontonenta, za šta se Jugoslavija pokazala kao veoma povoljno mjesto. Tako je francuski Citroën, u saradnji čuvenim proizvođačem mopeda – Tomos, 1959. u Kopru počeo proizvodnju automobila za jugoslovensko tržište. U taj posao je kasnije ušča i kranjska Iskra, pa je tako 1972. nastao Cimos (skraćenica od CItroën, Iskra, ToMOS).
Ajkula, Senator, "jugoslovenski Mercedes" i ostale ozbiljne limuzine koje smo nekada prozvodili
Osim najpoznatijih modela 2CV, odnosno "Spaček" i kasnije Diana, koparska fabrika je proizvela i manju seriju Citroën-a ID/DS, odnosno legendarne "Ajkule". Legendarni automobil, najpoznatiji po svom hidrauličnom ogibljenju, više puta je proglašavan za jedan od najljepših na svijetu.
Od 1955. do 1975. godine proizveden je u 1.455.746 primjeraka, od čega je oko 750 primjeraka izašlo iz koparskih pogona. Većina tih automobila bile su "Break", odnosno karavan verzije opremljene kao ambulantna kola, ali je bilo i klasičnih limuzinskih verzija (mada ne znamo tačno koliko). Imajući to u vidu, moglo bi se reći da su "Ajkule" – Made in YU, predstavljale pravi "Limited Edition".
Od Torina do Kragujevca, preko Varšave
Jedan od brojnih derivata Fiatovog modela 125, proizvođenog između 1967. i 1972. godine, iz koga je u Rusiji nastalo nekoliko generacija Ladinih automobila, bio je i polsjki Fiat 125p, proizvod varšavske Fabrike putničkih automobila (FSO). Bila je to nešto jednostavnija izmijenjena verzija originalne italijanske 125-ice, sa motorima i mehanikom modela 1300/1500.
A kako je "Tristać" u Jugoslaviji već bio domaći auto, ta mehanika je već bila dobro poznata Zastavinim inženjerima i radnicima. Tako su FSO i kragujevačka fabrika dogovorile razmjenu proizvodnje, pa je, pod oznakom "1100p", u Poljskoj sklapana Zastava 101, dok je Jugoslaviju dobila Fiat 125pz.
Kompletna karoserija i manji dio komponenti je stizao iz Poljske, dok je najveći dio mehaničkih komponenti "Tristaća" ovdje već lokalno proizvođen. Jedina razlika je bila u tome što je u Kragujevcu isključivo proizvođena verzija 1300.
Zbog zastavinog "Z" dodatog imenu modela (PZ – Polski Zastava), auto je ubrzo po pojavljivanju na tržištu stekao popularni nadimak "Pezejac".
Limuzine "švapske", a domaće
Pored Crvene Zastave, u Srbiji su se u periodu od 1977. do 1992. godine, u kikindskoj fabrici auto-delova IDA, proizvodili, tačnije sklapali modeli njemačkog Opela. Iako je najpoznatiji proizvod kikindska fabrike svakako čuveni Opel Kadett, čija će druga generacija ostati upamćena po nadimku "suza", IDA je za tih 15 godina, IDA proizvodila veće limuzine Omega, Senator i Askona, a kratko vreme, pred raspad Jugoslavije i prvu verziju Opela Vektra.
IDA Opel je nastala iz prethodne saranje Opela sa Livnicom "Kikinda", koja je njemačkom proizvođaču isporučivala odlivke još od 1969. godine. Saradnja je okončana uvođenjem ekonomskih sankcije Jugoslaviji u maju 1992. do kada je proizvedeno je 38.700 Opela.
Ajkula, Senator, "jugoslovenski Mercedes" i ostale ozbiljne limuzine koje smo nekada prozvodili
Za ovu uspješnu saradnju je zanimljivo pomenuti i to da se redizajnirani Opel Senator, od 1983. godine, na jugoslovenskom tržištu prodavan pod imenom "Kikinda".
132-jka – Direktorska ljubimica
Fiat 132 je bio jedan od, vjerovatno, najsavremenijih, ali i najatraktivnijih automobila svoga vremena koji je u bivšoj nam državi mogao da ponese titulu domaćeg. Zanimljivo je i to da, iako brendiran kao Zastava 132, nije stizao iz Kragujevca, već je sklapan u Zagrebu.
U odnosu na model proizvođen u Torinu, nije bilo nikakvih razlika, pošto su automobili u Jugoslaviju stizali najvećim dijelom gotovo kompletni. Montaža je trajala od 1974. do 1981, a osim ugrađivanih dijelova, automobil je dobijao i pločicu sa nazivom "Zastava 132".
Popularna među funkcionerima, direktorima firmi i zvaničnicima, 132-jka je u Jugoslaviji proizvedena u oko 3.000 primjeraka.
(MONDO)