...
Pozdrav proljeću
Glas s minareta u predvečerje proljećnog dana odzvanja sudarajući se s oronulim fasadama.
Jeza počinje od stopala, lagano zapne o želudac i obori dlanove. Još jedan dan osipa se polako.
Mali grad odahne u tišinu koja prekrije sve te prazne ćoškove u koje se danju krijemo.
Noć u kojoj se susrećemo sa sobom.
Počešljala je kosu. Umila lice. Navukla debelu jaknu iako je bilo porpilično toplo. Kad se voda upije biće teža. Džepovi prazni u sebi ne kriju kamenje. Korak joj oštar i prav. Nigdje se ne zaustavlja. Ne skreće pogled. Slučajni, rijekti prolaznici. Za njih je uvijek odsutna i čudna, niko se ne osvrće za njom.
Prolazi pored otvorenog prozora, za radnim stolom dječak uči pjesmicu o proljeću, kraj njega majka u bademantilu. Nedjelja. Sutra je škola. Njegova okupana, mirišljava koža dodiruje površinu stola, između obrva nabori. Naučiće je, obećao je sebi. Od nabora jednog dana nastaće duboka bora. U njoj mnogo neispunjenih obećanja. Majka kojoj se rijetko javlja. Zaboravljena pjesmica o proljeću, naučena za taj čas.
Proljeće je
krilato k’o ptice.
Zdravo, prvo,
prve ljubičice!
Da ga je pomilovala, učila s njim satima, ne bi bilo ove noći u kojoj sove nisko nadlijeću. Prozor se zatvori pod naletom jakog vjetra. Dječaku se podignuše dlake na rukama. U prozorskom staklu odraz djevojke , blijedog lica i počešljane plave kose.
„Izgleda kao duh“, reče mami.
„To je samo djevojka koja šeta“, rekla mu je oštro.
On nije dječak koji samo uči pjesmicu kao što ni ona nije djevojka koja šeta. Njeno tijelo natopljeno vodom plutaće po lokalnoj rijeci danima. Stihovi nenaučene pjesme i mamin pogled razočaranja potrešće njegovo mlado tijelo. Gluposti. Čovjek treba da je jak i čvrst. I djecu treba navikavati na to.
Ona je samo nenaviknuta. Isuviše slaba. Nije znala primati udarce. Prijeteće poglede. Uvrede. Govorio joj je da je kurva kao i mati. Izvrtao sto. Ujutru bi našla majku kako spava pod njim. Pokrila bi je prostirkom i nastavila u školu. U školi je neko gurnuo, ne zna više ni ko, zatim joj bacio ćik u kosu. Ništa za to, to su samo tinejdžerski dani. Sve se zaboravi. Pjesmica o proljeću, udarci, zapaljena kosa, majka je već za šporetom kuha ručak. Treba biti jak, čvsrt, primati udarce. Ona je samo nenaviknuta. Isuviše slaba. Našim precima je bilo još gore. Mi smo od šećera, rastopimo se na kiši. Plutamo po vodi praznih džepova.
Zdravo, grano,
cvjetni dodire!
Zdravo pčele,
i prvi leptire!
Naše majke su osvješćene i spremne na sve hodale s viklerima na glavi. Isuviše slabi, neosvješćeni kročimo ka mostu. Dovoljno drski da se s njega bacimo. Ne trpamo kamenje u džepove jer smo neorganizovani, sve radimo nesmisleno. Majčine ruke pregorele od pegle. Rubovi na njegovoj košulji kriju nesavršenosti.
Ako bi je neko zaustavio u koraku i pitao zašto, rekla bi zbog očevog pogleda. Pogleda koji je grickao njenu utrobu kao orao ali je promašio jetru. Ruke ne bole. Modrice koje blijede. Utroba se ne obnavlja. Olupina koju su tresli i istresli sav sadržaj. Vjetar joj je mrsio kosu i udarao u oči. Nekome bi se učinilo da plače. Nekome ko nije poznavao prazninu duše. Poslije su govorile da je nenavikla, razmažena, nespremna i sebična. Ona je pokrivala majku ispod stola, brisala krv sa kade koja se slila u fuge njihovih pločica i zalila zemlju ispod njihove kuće. Tu sad raste maslačak. S proljeća je gledala kako se žuti, poslije kako se pretvara u aviončiće za duvanje. Imala je rozu haljinu na volane i crne lakirane cipele. Trčala dugo, dugo, da ne čuje mamine krike. Kad se vrati skidala bi joj ostatke maslačka sa haljine i plakala. Obećala je da će naučiti pjesmicu i da se neće nikada više udaljiti toliko od kuće i da neće isprljati haljinu.
Neispunjena obećanja. Sada je bila daleko od kuće. Nije ih čula. Večeras su bili mirni. Pomislila je, u jednom trenutku, da su izgledali srećni. Večerali su ribu. Jedu li ostatke nekog ko je praznih džepova bio na dnu rijeke. Noć prije te nije bilo večere, samo prosuta čorba od kopriva slivala se niz sto. Opet je presolila. Krv sa majčinih usana miješala se sa zelenom bojom koju je čistila. Nije gledala u mamu, gledala je u te boje. Koja boja nastaje miješanjem zelene i crvene, pomislila je.
Smrt. Od toga nastane smrt.
Njen skok bio je odlučan i brz. Njeno tijelo dugo se opiralo pronalaženju, izgledalo je kao da je taj dan skočila. Jedan spasilac počeo je da plače jer je na rubu njenih usana ugledao osmijeh.
Dječak je uzalud onu noć učio pjesmicu, pitali su ga tek za sedam dana.
Baš tog dana kad su izvlačili njeno tijelo.
POZDRAV PROLJEĆU
Proljeće je
krilato k'o ptice.
Zdravo, prvo,
prve ljubičice
Zdravo, grano,
cvijetni dodire!
Zdravo pčele,
i prvi leptire
U proljeće
Ništa nije grubo,
zdravo, vrbo,
prolistala trubo!
Zdravo, žeđi,
sa pijaće česme!
Zdravo, ptice,
doletjele pjesme
Milanka Blagojević, Šamac/Banjaluka
(Priča "Pozdrav proljeću" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 5" i biće objavljena je u istoimenoj knjizi)