Pročitajte drugoplasiranu priču ovogodišnjeg Mondo.ba konkursa "Priče iz komšiluka 5", iz pera Vladane Perlić iz Banjaluke...
Lovac mekog srca
Ako njega pitate, najnesretnija od svih nesretnih ljubavi je biti zaljubljen u sopstvenu ženu. Brak-zamka – mehanizam sa zubićima koji se uhvatio oko njenog zgloba. Vidi ga svako veče kako joj prilazi, velik i mužast. Već po njegovoj silueti vidi da je to on. Ne može čak ni zamisliti nekog drugog. Ima li većeg ubice libida od muža? Ona, baš kao i lisica, radije će odgristi sebi nogu kod članka nego ostati u zamci. On je uvijek tu, vreba u blizini, pipa njene tragove u snijegu, blatu, pijesku. Samo on zna ispravno da čita njene tragove. Zna joj riđi odsjaj pod suncem koji poziva na igru. Prati me, govori. U njihovom odnosu, on je voajer. Doći će drugi, drugi će pokupiti lovačke trofeje, drugi će se pijani hvaliti društvu pred kaminom u lovačkoj loži. On ne posjećuje lovačke lože, klubove, ne posjeduje ni najjadniji trofejčić. Divljina, to je njegov dom, i ova žena-lisica, uvijek korak ispred njega, njegov jedini životni put.
Osluškuje. Koraci na stepeništu. Tap-tap. Njene potpetice imaju dara za muziku, svuda bi ih prepoznao. Skida kaput, ostavlja ključeve na sto i ljubi ga. Ljubi ga pri svakom susretu, ali ne poljupcem požude, kako je ljubila druge lovce. Ljubi ga poljupcem utjehe, poljupcem sažaljenja. Ljubi ga kao što se ljube pokojnici. Svaki poljubac je jedno novo zbogom koje ga šalje dublje u jamu.
Žena-lisica se provlači kroz stan, njuška, dodiruje predmete, zatim ostavlja svoj miris i dlake, prije nego što nestane u noć. On ostaje iza da kuje novi plan za sutra. Umoran je. Ubijedio je sebe da je umoran. Ponekad izađe u večernju šetnju. Na ulici, u svakoj ženi vidi lisicu. Svaka riđa vlas kaže prati me i on je prati. Ali svaka vlas vodi do ćorsokaka, gdje se lisice pretvaraju u lasice i nestaju u živici.
Tu su i kasni pozivi. Nisu za njega, naravno. Drugi lovci su u noćnom lovu. Samo žele da čuju njen glas, to je sve, njen glas, pa to je tako nevino. Žena-lisica se zatvara u wc i šapuće. I ja tebe, i ja tebe. To bi moglo da bude bilo šta. Lovac bi mogao reći: „Smatram te dobrom osobom“, na šta bi njegova žena mogla uzbuđeno da odvrati: „I ja tebe, i ja tebe!“ Sasvim je moguće. Može bez brige da se vrati u krevet. Sutra je novi dan.
Jutarnje kafe su nezaboravne. Tad je najsvježiji, pun zanimljivih citata, pametnih misli, posuđenih iz gradske biblioteke. Žena-lisica je zabavljena, žena-lisica se divi. Ona je noćno stvorenje. Ujutru, on je jači. Ujutru, kanda se dešava neka vrsta pripitomljavanja. Žena-lisica se sprema da pogne glavu i... Ne, ne, on to ne može dozvoliti. Hoće da poklopi uši dlanovima i viče la-la-la-la-la! Jedna je stvar vidjeti to svojim očima. Oči mogu da zavaraju. Drugo je čuti to iz njenih usta. Ako ona izgovori, sve postaje stvarno. Malo mu je muka. Ubrzo će se obući i otići na posao. Žuri. Pričaće o tome poslije.
Postoji novi lovac. Vidi to po sitnim zalogajima za vrijeme ručka. Vidi to po načinu na koji se ogleda u ogledalu i uvlači stomak. Počela je da se šminka i ostaje duže u gradu. On je postao čovjek od celofana. Njeno prisustvo je odsustvo. Primjećuje da joj se zjenice skupljaju i okreću ka unutra. Ženu-lisicu je neko pogodio poljupcem u stopalo i ona sad šepa da mu ne bi zgnječila poljubac.
Neko je bio ovdje. U njegovoj stolici, njegovim papučama, na njegovoj wc šolji. Na njegovoj strani kreveta, sada je nov, nepoznat miris. Mačak mjauče sa vrha komode. Njegove oči su se promijenile, njegove oči su vidjele nešto. Osjeća da je i on pomažen tuđom rukom.
Ponovo ga je probudilo njeno plakanje. Kuca na vrata wc-a. Sve u redu? Da, da, izlazim odmah. Pita se koji će sad izgovor smisliti. PMS. Stres na poslu. Na TV-u su ponovo prikazivali onaj tužni film. Čuo je već sve. U krevetu, ona se privija uz njega i zariva lice u pregib između njegovog vrata i ramena. Prokopala bi sebi tu jazbinu kad bi mogla. On bi kopao s njom kad bi mogao. Stišće joj ruke, noge, prepipava leđa, stomak. Šta radiš? Pokušavam da pronađem mjesto gdje su te ranili. Digitalna kompresija zaustavlja krvarenje. Ona je gotovo dirnuta. Ona ga gotovo voli. To gotovo će ga ubiti. Ljubi ga. Ali ne poljupcem požude, kako je ljubila druge lovce. Ljubi ga u čelo, kao što se ljube pokojnici. Kao što se zabija zadnji čavao u mrtvački sanduk.
U tom trenutku je bio siguran: cijeli svoj život biće zaljubljen u svoju ženu. Juriće je preko šuma i čistina, pratiće njene tragove u snijegu, blatu, pijesku. A onda, kad je najzad bude imao na nišanu, pustiće je da pobjegne u ruke nekom drugom lovcu, nekom koji neće imati obzira za osjećanja divljih zvjerki. On, lovac mekog srca.
Vladana Perlić, Banjaluka
(Priča Vladane Perlić osvojila je drugo mjesto na konkursu "Priče iz komšiluka 5"...)