U poljskom jeziku postoji izraz "banialuka" koji doslovno znači - "glupost", "trabunjanje", "budalaština". Ovu riječ Poljaci su još u srednjem vijeku preuzeli od naziva grada na Vrbasu, a kako je došlo do toga - pročitajte u nastavku...
/Piše Siniša Stanić/
Nevjerovatna i ne toliko poznata činjenica jeste da u poljskom jeziku postoji izraz "banialuka" koji znači - "glupost", "trabunjanje", "budalaština"... Prema filolozima, ova riječ ušla je u poljski preko pjesnika Hijeronima Morština, koji je u 17. vijeku napisao novelu u stihovima "Priču o princezi Banjaluci", a ime glavne junakinje posudio je od grada na Vrbasu, tadašnjeg centra Bosanskog pašaluka.
Ta novela je jedno je od najpopularnijih djela u Poljskoj u srednjem vijeku, pa je tako Banjaluka na velika vrata ušla u poljsku književnost!
Prvi jezikoslovac koji je uočio i posvetio pažnju ovom interesantnom fenomenu bio je slovenački filolog i istoričar kulture Fran Ilešić (1871–1942), koji je 1923. godine u časopisu "Južnoslovenski filolog" objavio članak u kojem piše o svojim saznanjima da u Poljskoj postoji neobičan izraz "banialuka".
Diskutujući sa poznavaocima poljske književnosti i konsultujući literaturu, Ilešić je saznao da je poljski pjesnik Hijeronimo Morštin još u 17. vijeku napisao novelu u stihovima "Zabavna historija o odličnoj princezinji iz istočnih krajeva Banjaluci" (poznata i kao "Priča o princezi Banjaluci" ili "Princeza Banjaluka") i da je sasvim vjerovatno da je ovog baroknog pjesnika inspirisala upravo varoš u BiH, te da je putem njegove pjesme taj izraz prvobitno i ušao u poljski jezik.
Ilešić se tada zapitao - "zašto je Morštin svoju junakinju nazvao baš Banjalukom?" i "zašto je bosanska Banjaluka dala povod da se njezinim imenom nazove jedan poljski roman u stihovima?" I, odgovori su stigli vijek kasnije!
Banjalučka lingvistkinja Aleksandra Savić početkom 2021. priredila je knjigu u kojoj je pokušala, i čini se uspjela, osvijetliti način na koji je Banjaluka prodrla do poljskog jezika. Ona je ujedno, uz pomoć saradnika, prevela "Priču o princezi Banjaluci" na srpski jezik, i učinila je prvi put dostupnom našoj književnoj publici.
Pa, kako je Banjaluka, još u srednjem vijeku, "došetala" do Poljske?
O srpsko-poljskim vezama
Veze između Srba i Poljaka nisu toliko istorijski vidljive, niti naučno obrađivane, ali to ne znači da ih nema. Na primjer, tekst poljske nacionalne himne "Još poljska nije propala" Juzefa Vibickog iz 1797. godine ostavio je jasan pečat na pjesme dvojice osvjedočenih srpskih polonofila – "Improvvisata" Miloša Popovića i "Ajd! ajd!" Ljubomira Nenadovića. A da ne govorimo o tome da se melodija poljske himne potpuno podudara sa melodijom bivše jugoslavenske himne "Hej Slaveni"!
U svojoj knjizi Savićeva navodi i druge primjere srpsko-poljskih veza. Na primjer, postoji nekoliko zapisa o srpskim muzičarima (guslarima i gajdašima) u srednjem vijeku na poljskom dvoru, koji su u svojim pjesmama veličali junačke pobjede Poljaka protiv Turaka. Zabilježena su i putovanja srpskih monaha u 16. vijeku do Poljske radi prikupljanja pomoći za porobljeni i potlačeni srpski narod, a svakako najsvježiji i najupečatljiviji primjer poljsko-srpskih veza je dolazak doseljenika iz Poljske i osnivanje kolonija na području BiH (Prnjavor, Gradiška, Derventa...) za vrijeme Austrougarske.
U svojoj knjizi Savićeva donosi tezu da je istorijski izvor koji bi mogao biti spona između Banjaluke i Poljske čuveno djelo "Janičareve uspomene" Konstantina Mihailovića (1430–1501) iz Ostrovice u Srbiji, koji je još kao dječak završio među turskim janičarima i bio svjedok mnogim važnim istorijskim događajima. Njegova posljednja bitka u službi Turaka odigrala se upravo nadomak Banjaluke, u tvrđavi Zvečaj!
Nakon što je ugarski kralj Matija Korvin 1463. oslobodio Jajce, Konstantin je predao Zvečaj sa posadom od 50 janičara i stupio u kraljevu službu. Kad se vratio "među hrišćane", Mihailović je jedno vrijeme bio u Mađarskoj, a onda se nastanio u Poljskoj. Tu je i napisao svoje "Janičareve uspomene" (poznate i kao “Turska hronika”).
Pretpostavka je da je ova hronika, u stvari, trebalo da posluži hrišćanskim vladarima da bolje upoznaju ustrojstvo turske vojske kako bi se odbranili od Osmanlija. Za našu priču najznačajnije je svakako to što je Konstantin opisao svoj boravak u Zvečaju, koji je udaljen svega nekoliko kilometara od Banjaluke, pa možemo pretpostaviti da su se Poljaci, budući da je rukopis bio veoma popularan, na osnovu Konstantinovih sjećanja i upoznali sa Bosnom i Jajačkom banovinom.
Njegova knjiga štampana je 1565. na češkom i to kao "Turska hronika", a ponovo je objavljena 1828. godine na poljskom. Na srpski jezik je prevedena tek 1865. godine, prema češkom izdanju.
O Hijeronimu Morštinu
Hijeronimo Morštin (1581–1622) bio je sekretar na dvoru švedskog i poljsko-litvanskog kralja Sigismunda. Njegova najpoznatija djela su "Priča o princezi Banjaluci" i "Svjetska raskoš". Pjesnik je za života bio slavan i njegova djela su često prepisivana.
Osnova njegove "Priče o princezi Banjaluci" je ljubavna priča između neimenovanog princa iz sjeverne zemlje i princeze Banjaluke, koja je, izgubivši roditelje, stigla u neobičan zamak. Junak i junakinja odmah se zaljubljuju, ali ih čekaju razne poteškoće, da bi sve, naravno, na kraju završilo srećno…
Brojne su teorije o tome kako je Morštinova princeza dobila ime, a ona o vezi između grada Banjaluke i Poljske najvjerovatnija je. Tako je mislio i Fran Ilešić, u čijem radu nalazimo i prvi pomen "Priče o princezi Banjaluci", koji smatra, kao i neki drugi istraživači, da je ovaj izraz ušao u poljski jezik upravo preko Morština, kao i da je Morštin svoju junakinju nazvao prema imenu bosanske varoši. A, za Banjaluku mogao je čuti upravo čitajući "Janičareve uspomene" Konstantina Mihailovića, knjigu koja je tada bila veoma popularna i prepisivana na poljskom dvoru.
Bez obzira na to što u njegovoj magičnoj bajci ne nailazimo na detalje, pretpostavljamo da je pjesnika privuklo samo ime grada, koje mu se učinilo egzotičnim. Riječ "banialuka" tako ulazi na velika vrata u poljski jezik. Međutim, ubrzo se dešava potpuno neočekivan obrt, pa će taj izraz zadobiti drugačija, uglavnom negativna, značenja!
Zahvaljujući kritičarima Morštinove fantastične priče, u poljskom jeziku je izraz "banialuka" izokrenut, i on danas označava "besmislicu", "budalaštinu", "glupost", "bajku", u što se možemo uvjeriti i listajući poljsko-srpski rječnik.
Evo kako taj fenomen objašnjava poljski profesor Radoslav Gžeškovjak:
"Banjaluka je bila prva na listi zbog svoje velike popularnosti, kritičari su je ismijavali i omalovažavali baš zbog toga što je bila toliko popularna. Bez obzira na različit negativan odnos prema Banjaluci - da je romansa, da nema smisla, da je zanimljiva samo malobrojnim, da je izbačena iz salona na kuhinjske police, degradirana je vjerovatno i zbog toga što je napisana u stihu i nije mogla lako da se novelizira i uprosti kao prozna djela. Napad je ipak bio toliko jak da je glavna junakinja 'otišla u poslovicu' predstavljajući sinonim gluposti i budalaština, ili je čak mogla značiti i 'glupak, budala'..."
................
Bez obzira na sve, ipak je sjajno što je naša Banjaluka uspjela da ostavi lingvistički trag u toj, od nas prilično udaljenoj zemlji. A, što se tiče priče o princezi Banjaluci - uprkos tome što je žestoko napadana i kritikovana, ona je u Poljskoj i dalje je veoma čitana...
(Mondo)
(Izdavači knjige "Priča o princezi Banjaluci" su Udruženje lektora RS i Udruženje Poljaka Banjaluka, a projekat su omogućili Ministarstvo prosvjete i kulture RS, Ambasada Poljske, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Grad Banjaluka...)