Upotreba metafore rata u političkom govoru od 2010. drastično je povećana, a tokom epidemije virusa korona u 2020. dostigla je vrhunac. O ovoj temi porazgovarali smo sa Aleksandrom Savić, ekspertom za jezik iz Banjaluke...
/Za Mondo.ba razgovarao Siniša Stanić/
Ratne metafore veoma su česte u vanrednim situacijama jer pokazuju čovjekovu potrebu da okolnosti koje su van njegove kontrole objasni na sebi razumljiv način, i jezički i iskustveno. Međutim, upotreba "ratnog rječnika" od strane političara, epidemiologa i medija od 2010. godine drastično se povećavala, a tokom epidemije virusa korona dostigla je vrhunac, gdje ne samo da se govori "predaja nije opcija", "prva bitka je dobijena", "zbijamo redove", itd. već se ova epidemija sasvim svjesno upoređuje sa Drugim svjetskim ratom i Kosovskom bitkom.
Ovo je, nakon analize nekoliko stotina saopštenja za medije Vlade Srbije i kriznog štaba nakon zemljotresa u Kraljevu 2010, poplava u Šapcu 2014 i epidemije virusa korona u 2020, utvrdila Aleksandra Savić iz Banjaluke, predsjednica Udruženja lektora Republike Srpske, trenutno student doktorskih studija lingvistike na Filološkom fakultetu u Beogradu.
U svom radu, koji je izabran među tri najbolja rada Fonda Svetlana Đurđević Lukić na temu "Izazovi zdravstvene bezbednosti"(LINK), ona je utvrdila da je u prva dva slučaja (zemljotres i poplava) ova retorika možda korištena nesvjesno, ali da je u slučaju epidemije virusa korona riječ o vrlo svjesnoj strategiji, gdje je moguće uočiti i skrivene političke namjere.
Povodom ove veoma interesantne teme i rada, porazgovarali smo sa Aleksandrom Savić, koja je čitaocima našeg portala približila stavove, hipoteze i zaključke proizašle iz njenog istraživanja...
U svom radu analizirate upotrebu ratnih metafora u vrijeme vanrednih situacija - poplava, zemljotresa, epidemija... Kako ste došli na ideju da ga napišete?
Nakon proglašenja pandemije i vanrednog stanja u zemlji i okruženju, primijetila sam da se političari i epidemiolozi, da bi objasnili ozbiljnost situacije u kojoj smo se našli, služe ratnim rječnikom, te govore o državi koja se suočava sa neprijateljem, koriste vojni vokabular i porede virus sa konkretnim ratovima u prošlosti. U trenutku kad sam počela pisanje rada, bila sam u izolaciji i imala sam priliku svakodnevno slušati saopštenja i konferencije za medije, te sam vrlo brzo uočila da postoji određeni obrazac komunikacije. Ispitivala sam korištenje ratne metafore u Srbiji, ali vjerujem da se ovaj rad može odnositi i na sve zemlje u okruženju, te mi je namjera da to kasnije ispitam na konkretnim primjerima.
Koje su hipoteze, a koji zaključci vašeg istraživanja?
Rad je imao dvije hipoteze: prva je da je metafora rata veoma česta u vanrednim situacijama jer pokazuje čovjekovu potrebu da okolnosti koje su van njegove kontrole objasni na sebi razumljiv način, i jezički i iskustveno. Nažalost, iskustva rata su veoma česta i bolna na našem području, te se ovakav način komunikacije ustalio u političkom govoru. Druga je da se ova metafora, kako vrijeme prolazi, sve više koristi, što nam može ukazivati i na neke političke namjere koje stoje iza korištenja ratnih pojmova. Nakon analize nekoliko stotina saopštenja za medije Vlade Srbije i kriznog štaba, potvrdila sam obje hipoteze i ustanovila da se rat kao tema u 2020. spominje skoro svakodnevno i da, osim puke jezičke analize, treba napraviti i političku analizu koja bi otkrila raznolike političke namjere koje stoje iza ovakvog izraza.
Možete li da nam navedete neke najupečatljivije primjere takve retorike?
Za vrijeme zemljotresa, 2010. godine, našla sam sporadične primjere ratne metafore od kojih je najupečatljivija „zemljotres je pogodio Kraljevo“. Najjednostavnijom jezičkom analizom dolazimo do zaključka da se ova prirodna nepogoda posmatra kao živo biće i ne samo to, riječi pogoditi, gađati podsjećaju na neko oružje. Uporedimo li ovaj primjer sa rečenicom „U Kraljevu je bio / desio se zemljotres“, vidimo koliko je prvi izraz slikovitiji i maštovitiji, što je suština jezičke metafore. Sa druge strane, kad su bile poplave, 2014. godine, ta metafora postala je učestalija, pa tako nalazimo primjere: Mlava probila nasip i prijeti; Odbranićemo Šabac; U Šapcu će biti primijenjene ratne mjere. Kao što vidimo, i ovdje se voda smatra neprijateljem koji ima ljudske moći: probija, prijeti, država se od tog protivnika brani i pri tome koristi ratne mjere. Kad je počela pandemija virusa korona, po izjavama političara i epidemiologa, zaključila sam da se ovaj način komunikacije koristi skoro svaki dan. Na primjer: virus je nevidljivi neprijatelj na međunarodnom nivou; prva bitka protiv virusa je dobijena; svako od nas je na liniji fronta u borbi protiv koronavirusa; u ovom vanrednom stanju svako ima svoj ratni raspored koji glasi „ostani kod kuće“; kada se završi borba sa ovom najvećom pošasti savremenog sveta od Drugog svetskog rata. Po ovim izjavama, i obični građanin koji nema posebno jezičko znanje može da vidi da se sasvim otvoreno, ne više skriveno kao kod zemljotresa ili poplava, o pandemiji govori kao o važnoj borbi, ratu, na svjetskom nivou.
Koje su negativne, a koje pozitivne posljedice korištenja takve retorike, od strane političara, epidemiologa, medija?
Smatram da je u prva dva slučaja, za vrijeme zemljotresa i poplava, ova retorika možda bila korištena nesvjesno, ali u slučaju pandemije virusa korona riječ je o vrlo svjesnoj strategiji koju koriste političari, zabilježenoj i u drugim zemljama, čiji je rezultat ne samo naglašavanje discipline i solidarnosti odnosno širenje straha i panike, već je moguće uočiti i neke skrivene političke namjere. Primjećujem da se radi o složenom retoričkom alatu koji upotrebljen u jednom trenutku može pozivati na odlučnost, zajedništvo u tragediji, važnost pomoći koju pružamo bližnjima, a iskorišten u pogrešnom momentu, može povećati osjećaj straha, panike, pojačati nacionalizam, proizvesti oštru podjelu na nas i njih, čak se može javiti osjećaj da svaka razjedinjenost naroda znači poraz u ratu. U takvom stanju – panike, straha, neizvjesnosti, mala je granica između potrebne discipline i opreza i namjere da se takva situacija iskoristi za donošenje nepopularnih odluka.
Jedan od vaših zaključaka je da su od zemljotresa u Kraljevu 2010. do epidemije virusa korona u 2020. u Srbiji drastično porasli primjeri takve retorike. Koje je vaše objašnjenje - zašto je tako?
Prvo objašnjenje je svakako stanje u svijetu jer su neki istraživači već primijetili da je ovakva retorika veoma popularna u mnogim zemljama. Drugo, na Balkanu su još svježa sva sjećanja vezana za ratove, pa se ova retorika koristi pod krinkom postizanja discipline, koja je u ratu na najvišem nivou. I na kraju, mislim da ova retorika pokazuje razmjere još jedne pojave u pozadini: sve je postalo politika, svjedočimo pretjeranom, svakodnevnom izvještavanju o politici čiji cilj nije dijalog ili komunikacija nego postizanje stalne napetosti, takoreći borbene gotovosti građana, čime se njihovi svakodnevni problemi i brige stavljaju u drugi plan tako što se u javnom prostoru stalno vrte velike teme.
Da li je upotreba takvog "ratnog" rječnika u vremenima prirodnih katastrofa, od strane političara i epidemiologa, svjesna, ili se možda nametnula sama po sebi?
Možda u početku i nije bila svjesna, ali kao što rekoh, pošto je politika u posljednje vrijeme predstava, šou koji nam se non-stop odigrava pred očima, time je i komunikacija postala zaoštrena. Ako svakodnevno slušamo o važnim temama koje su sudbinske za narod, opstanak, politiku, nama se svjesno servira zaključak da neke uobičajene teme sa kojima se suočavamo trenutno nisu važne i da ih treba podrediti velikim istorijskim događajima.
U vašem radu analizirali ste samo primjere iz Srbije... Da li mislite da je u Srbiji ta praksa izraženija nego u drugim zemljama?
U ovom radu sam se orijentisala na Srbiju, ali smatram da je stanje slično i u zemljama u okruženju. Mislim da bi bilo dobro analizirati prethodnu godinu u svim zemljama bivše SFRJ, ali ne samo to, važno je napraviti sveobuhvatno istraživanje o tome kako se ratna retorika upotrebljava u politici na ovim prostorima jer pojedini primjeri pokazuju da je rat veoma česta metafora u jeziku političara, ali da su ovakav način komunikacije nesvjesno preuzeli i mediji i obrazovne ustanove.
Koje su posljedice upotrebe "ratnih" metafora po kolektivno stanje psihe nekog društva?
Možemo ustanoviti da je, pored najprije zdravstvene pa ekonomske i političke bezbjednosti, ugrožena individualna sigurnost građana, koji se ratnom retorikom guraju u beznadežnost, anksioznost, osjećaj straha, panike i očaja, pa i ozbiljnijih psihičkih poremećaja. Tako usamljeni i nesigurni, sa ograničenim ličnim slobodama, mogu postati žrtva svake politike. Atomizovani i nesigurni pojedinci pozivaju se na kolektivnu pripravnost, zajedništvo, na okupljanje oko jednog zajedničkog cilja, gdje se po strani ostavljaju sve nesuglasice, individualne potrebe postaju nevažne, a vrednuje se samo kolektivno mišljenje i rasuđivanje. Svaka odluka i mjera koju donosi država u najboljem je interesu građana, čime se otvara mogućnost da na red dođu i političke odluke ili sredstva sa kojima se građani u normalnoj situaciji ne bi složili.