Slađana Zrnić (49), glumica i prvakinja Narodnog pozorišta RS godinama oduševljava publiku raznovrsnim spektrom uloga, kako u predstavama, tako i na malim ekranima. Velikim talentom i dugim radnim stažom svrstala se u one glumce uz koje su generacije odrastale.
Osim što glumi, bavi se džez nastupima, te radom sa madim glumcima. Nakon decenija provedenih na “daskama koje život znače” već drugu godinu zaredom je izabrana za selekorku Teatar Festa “Petar Kočić”.
Za svoje likove u pozorištu dobila je mnogobrojne nagrade i priznanja, koja kada bi se nabrojala, ne bi stala u jedan tekst.
U intervjuu za Mondo, Zrnićeva je pričala o sumnjama koje su je pratile na početku karijere, najvećim priznanjima, reakciji publike na predstavu “Gospođica”, kao i procesu selekcije predstava za Teatar fest koji se održava od 5. do 11. juna u Banjaluci.
- Jedna ste od napostojanijih glumica na našim prostorima, skoro da ste sinonim za Narodno pozorište. Kada ljudi vide Vaše ime na repertoaru već steknu povjerenje u kvalitet same predstave. Da li osjećate pritisak zbog toga?
Hvala Vam za ovako lijepo uvodno pitanje. Postojanost ili trajanje na sceni je važan segment glumačkog života. Glumac postoji onoliko koliko ga traže i žele na sceni. Svaka nova predstava vas gradi, a mi glumci time produžavamo sebi život. Možda zbog toga i djelujemo mladoliki i puni energije. Razlog zbog kojih sam u većini dobrih predstava je i u tome što kada radim predstavu ne prepuštam drugima da je upropaste, pa čak ni rediteljima koji ponekad dođu sa sumnjivim idejama.
Trudim se da animiram i motivišem kolege. Uvijek sam spremna da napravimo dobru predstavu. Za mene i ne postoji loša predstava. Koliko god neka predstava imala nedostataka ili mana, uvijek može da se popravi i nadogradi. Razlog toga je zato što su pozorišne predstave sam život koji gledate i osjećate, a to je danas, u 21.vijeku - vijeku vještačke inteligencije, virtuelnosti, tačnije u digitalnom dobu, suvo zlato i suština ljudskosti.
- Krasi vas svestranost, kako na sceni tako i privatno. Bavili ste se u prošlosti sportom, baletom, pjevate i bavite se i džez nastupima uz sve to. Džez je i dalje enigma za naše prostore. Da li ste ikada pomislili da Vas Banjaluka ne razumije i da je previše mala za ono što Vi dajete na sceni?
Naravno da je bilo sumnji, naročito kada sam bila mlađa jer je naš poziv surov. On se sastoji od toga da vas biraju, a da vi rijetko birate. Moram priznati da je daleko više bilo dilema da li ja dajem dovoljno. Sumnja u to što radite i da li će se vas prepoznati je veliki pokretač, ali i teško breme.
Što se tiče sredine, nikada nisam imala potrebu da idem u neke druge krajeve svijeta gdje ću nahraniti tu potrebu da me vole. Iste brige muče tamo nekog glumca i u Los Anđelesu, Berlinu ili bilo gdje. Ukoliko želite da se bavite umjetnošću uvijek morate da se predajete i bezrezervno dajete sebe sa rizikom da vas ne razumiju, ali u tome je i izazov, zar ne?
- Osim što glumite, dosta vremena radite sa mladim glumcima, imate iskustva u režiji… Da li smatrate da ste, uz tolike godine bavljenja glumom i provođenjem vremena u pozorištu, te prateći ga iz raznih uglova, ušli u njegovu srž? Da li Vas ono i dalje iznenađuje?
Izneneđuje i oduševljava. Rad sa mladima, pjevanje i mnogo toga još me samo nadopunjuje i omogućava da se razvijam. Treba raditi, raditi i samo raditi. Rezultat nije cilj već je cilj uživati u tome što radite. To je, zapravo, formula i za život.
- U višegodišnjoj karijeri dobili ste mnoštvo nagrada, priznanja i pohvala. Koji trenutak bi ste izdvojili kao onaj gdje skoro niste mogli da povjerujete da Vam se desio?
Sve nagrade koje sam dobila su mi bile potvrda i podstrek ali bilo je i onih koje sam žarko željela ali se nisu desile. Balans u životu je važan pa se tako i u mom poslu desio balans nagrada. Ako već treba da izdvojim neku od nagrada onda je to, svakako, aplauz nakon dobro odigrane predstave. Ništa ne može da se mjeri kada dobro odigramo predstavu i to publika nagradi velikim aplauzom, a mi glumci se pogledamo na sceni i sa osmijehom, klimajući glavom potvrđujemo jedni drugima: to je to.
- Za Vašu ulogu Rajke Radaković iz predstave "Gospođica", koja je prošle godine imala premijeru u Narodnom pzorištu RS, dobijali ste i dobijate nagrade i pohvale. Da li ste negdje u sebi očekivali tako dobru reakciju publike?
Radeći predstavu nismo imali nikakva očekivanja izuzev da pametno i lijepo iznesemo na scenu taj divan roman Ive Andrića. Naravno da sam srećna što je publika prepoznala i što uživa. Igrali smo je u Banjaluci, Gradišci, Beogradu, Mostaru, Zenici i do kraja sezone očekuju nas gostovanja u Novom Sadu i Jajcu. Gdje god smo igrali publika je oduševljeno prihvatila našu Gospođicu.
- O tom liku ima štošta da se priča, ali uglavnom je karakteriše ta škrtost i štednja ne samo prema drugima, već i prema sebi. U čemu ste pronaazili inspiraciju za oživljavanje njenog lika? Da li ste se pribojavali da ćete u svojoj svakodnevnici pokupiti neke od njenih osobina?
Svako od nas ima pomalo Gospođice. Svi mi na ovaj ili onaj način, otkidamo od života i štedimo, najprije štedimo na emocijama i na ljubavi a trošimo naše živote na mržnju, dokolicu i ljenost. Ivo Andrić je kroz roman Gospođica nikad aktuelniji. Roman ima mnogo slojeva koji govore o tome kakvi smo i kako se na ovim prostorima ništa ne mijenja na bolje. Sve je isto kao i prije stotinu godina. Vjerujem da ko god pogleda predstavu'' Gospođica'' Narodnog pozorišta Republike Srpske, ima potrebu, ukoliko nije, da je pročita taj roman.
- Već ste drugu godinu zaredom selektorka Teatar festa, šta taj dio posla znači za Vas? Nekada ste bili gledalac iz sale ili učesnik na sceni, a danas imate sasvim drugačiju ulogu.
Na poziv Dijane Grbić, upravnice Narodnog pozorišta Republike Srpske i direkcije Teatar festa ''Petar Kočić'' prihvatila sam se tog zadatka. Moram priznati da to nije lak posao, ali istovremeno je uzbudljiv. Ta uloga selektora mi je omogućila da sagledam pozorište iz tog festivalskog i produkcijskog ugla. Da razumijem kako bilo koje pozorište regiona, kao institucija, van scene, vodi neke svoje bitke u borbi sa vjetrenjačama. Finansijska konstrukcija jednog festivala, da bi se organizovao, je velika stavka. Imala sam priliku, za ove dvije godine, pogledam predstave regiona i da sagledam da umjetnost uvijek pobijedi. Ima sjajnih ostvarenja, ali nažalost ne mogu da se smjeste na našu scenu, zatim eksperimentalinih ostvarenja za koje nisam sigurna da bi se dopala našoj publici a o svemu treba da se vodi računa.
Ono što je važno je da publika gleda i uživa u prazniku pozorišta koji se kod nas dešava od 5. do 11. juna. Prošle godine selekcija je ocijenjena kao jako dobra a ove godine vjerujem da je i bolja. Banjalučka publika će imati priliku da na 25. Teatar fest '' Petar Kočić'' gleda najbolja pozorišna ostvarenja pod sloganom ''Između snoviđenja i realnosti'', a koja dolaze iz Beograda, Podgorice, Sarajeva i Niša. Sve predstave konceptom i idejom i temom progovaraju o toj životnoj borbi gdje danas, možda više nego ikada, čovjek ne može da se snađe ali se bori da pobijede ljubav, empatija, pravda i umjetnost. Dobro nam došli na 25.Teatar fest ''Petar Kočić'' u Narodno pozorište Republike Srpske.
(MONDO)