Duhoklonuće je nova najljepša srpska riječ, kažu rezultati najnovijeg konkursa.
Dok jedni smatraju da je suviše oštra i teška za tako osjetljivo stanje i da podsjeća na kroatizam, drugi kažu da je vrijeme da se tuđice poput depresije, koju zamjenjuje duhoklonuće, izbace iz srpskog jezika.
No, hajdemo prvo analizirati novu riječ i pokušati predvidjeti njen ulazak u svakodnevni govor. Sastavljena je od riječi duh i klonuti. Duh je stara praslovenska riječ, bliska riječima dah i duša, a može se posredno povezati i sa riječima vazduh i Bog. Klonuti ima mnogo interesantniji put i dio je razgranate mreže riječi, pa se tako prisustvo ovog glagola osjeća u kloniti (se), pokloniti se, poklon, naklon, sklonište, klanjati.
Riječ živi i u drugim slovenskim jezicima, predstavljajući u najosnovnijem smislu značenje naslanjati se (na nešto). Sada bi svaki pjesnik ili iole nadaren govornik srpskog jezika mogao ispisati čitave pasuse o tome kako je ova riječ prema značenju pun pogodak. Kad te boli duša, ako ti ponestaje daha u svakodnevnom životu, ako si klonuo, onemoćao duhom, izgubio snagu, treba ti sklonište, siguran prostor, vrijeme da usporiš, da se osloniš i na nekoga nasloniš (prvenstveno na sebe!), onda si u depresiji.
Međutim, put u jezik, a naročito u rječnike, i nije tako lak i predvidiv. Termini se jako teško mijenjaju, pogotovo u stručnim tekstovima i govorima, depresija ne predstavlja samo pojam u psihologiji već je u registru mnogih nauka. Kaže se ekonomska depresija, depresija tla, depresija biljaka, kriptodepresija. Zbog toga bi upotreba ove riječi mogla biti malo neočekivana. Naime, vjerovatno će duhoklonuće ući u govor ali vrlo moguće na drugi način – da se opiše vrijeme u kom živimo, stanje jednog naroda, stepen na kom se nalazi naša civilizacija. Čim je objavljena, bilo je lako reći: nalazimo se u vremenu jednog teškog i ozbiljnog duhoklonuća.
Naša najpoznatija tvorenica je beznjenica, čiji je autor Laza Kostić bio poznat po izmišljanju riječi (Santa Maria della Salute: Iz beznjenice u raj, u raj / u raj, u raj, u njezin zagrljaj). Njeno značenje je prosto ali ipak poetično, to je stanje ili život bez nje. Koliko je pohod riječi u govor čudesan i težak za definisanje, pokazuje i iznenadna slava koju danas ova pjesma i riječ beznjenica imaju na društvenim mrežama, posebno na Tviteru (X). Sa druge strane, imamo riječ krajputaš, koju je u naše najpoznatije rječnike uveo književnik i novinar Branko V. Radičević. On je svoj istraživački i pjesnički rad posvetio njihovom istraživanju. Krajputaš se definiše kao nadgrobni spomenik podignut kraj seoskog puta, a upravo je ovaj naziv ušao ne samo u govornu praksu već se ustalio i kao termin u nauci o spomenicima. Prva potvrda odnosno upotreba riječi pronađena je u Ninu 1960. godine. Lingvisti bilježe da su najčešći komentari da ova riječ zvuči kao naša stara narodna, da je u potpunosti obuhvatila srpsku govornu tradiciju i jezički duh.
Posebna vrsta novih riječi jesu one – pogrešne. Tako je u naš jezik ispotiha ušetala riječ ispoštovati, koja će vjerovatno u njemu i ostati, bez obzira na sav trud koji lingvisti ulažu da je protjeraju. Osim što se ne da tako lako, dobila je i svoj gori pandan izdominirati. Vukajlija, posebno vrijedan leksikon riječi i slenga, definiše je ovako: Ispoštovati. Onako baš minimalno odraditi posao. Lingvisti kažu da je poštovanje nešto trajno, da je to radnja koja se ne završava, te stoga ne možete ispoštovati čovjeka ili ispoštovati svadbu (u smislu pojaviti se, odraditi posao), ali su ipak dozvolili da se ova riječ koristi kada su u pitanju neke obaveze ili propisi, kao na primjer ispoštovati zakon.
Pošto još nije kasno, jer riječ ipak nije ušla u rječnike, neka sada čitalac sam procijeni osjeti li razliku između poštovati zakon i ispoštovati zakon.
Dakle, ulazak u svakodnevni govor ili rječnike pun je prepreka. Najprije valja osmisliti neku pitku, prozirnu i laganu riječ, zasaditi je, zalijevati i njegovati. Taman kad se primi, nađe se neki naučnik da kaže kako ne valja. Srećom, riječi su odvažne, buntovne i neukrotive, pa se ne daju tako lako, zbore se i tvore neprestano.
(Za Mondo piše predsjednica Udruženja lektora RS Aleksandra Savić)