Tokom nedavno održanih srpskih izbora u pojedinim komentarima pojavila se konstrukcija glasati stranku umjesto glasati za stranku kako smo dosad navikli pročitati. Da li je ispravna i može li se ovaj glagol koristiti bez prijedloga?
(Za Mondo piše: Aleksandra Savić)
Najprije ponešto o samom prijedlogu „zaˮ, koji je veoma rasprostranjen u različitim kombinacijama, pa može, najjednostavnijim primjerima predočeno, da označi istovremenost (za vrijeme Kulina bana), namjenu (pojas za spasavanje), kretanje tragom nečega (trče za lopovom). Budući da ima širok obuhvat primjene, često se pojavi i gdje mu nije mjesto.
Najpoznatiji primjer pogrešne upotrebe prijedloga „zaˮ jeste kafa za ponijeti, pa se lektori na razne načine dovijaju da ovu praksu isprave – umjesto toga predlažu nezgrapno da ponesem, za usput, da popijem, kafa koja se može ponijeti.
Iako teška srca, u stručnim krugovima priznaje se da još uvijek nismo smislili odgovarajuću zamjenu, a neki ispotiha zaključuju da – samo u ovom slučaju i samo u razgovornom stilu – to možda i nije toliko loše, jer govornici sami iz drugih jezika uzimaju ono što im nedostaje, čime se postiže jezička ekonomičnost. Pravopis izričito zabranjuje ovu upotrebu, ali je ona toliko česta, kratka i funkcionalna da joj se ponekad može progledati kroz prste.
Još jedno od značenja prijedloga „zaˮ, koje je znatno novijeg datuma, jeste i zauzimanje za nekoga, podrška nekome, pri čemu naši rječnici kao ilustraciju daju upravo primjer koji nama treba – glasati za nekoga. Tragom podatka da ova riječ ranije nije poznavala značenje opredjeljivanja ili izjašnjavanja, dolazimo i do samog glagola glasati.
Priručnici nas prvo upućuju baš na značenje koje nas danas zanima – davati svoj glas za nekoga ili za nešto na izborima, to jest pri kakvom odlučivanju. Međutim, odmah potom ističu se i njegove druge primjene – glasati znači govori se, priča se, pronosi se glas.
U ovim se jezikoslovnim sitnicama krije i razrješenje naše dileme, koje nam se usput sve vrijeme daje u obliku komentara da izbori zapravo i nisu tako stara praksa kao što mislimo, što znači da je potrebno da poznajemo društveni i istorijski kontekst kako bismo došli do odgovora.
Naime, u našem prvom rječniku – Vukovom – izdanje iz 1852. godine, uopšte nema glagola sa ovim značenjem. Sve dotad glasati je značilo javljati se (glasaju se ptice, pas se glasao svu noć) ili proglašavati, objavljivati, pronositi glas – po svom svijetu glasaće se (čuće se) za njega, istina je ono što se glasa (ono što se priča) po našim krajevima.
Tek u 19. vijeku, pojavom modernih političkih sistema, parlamentarizma i izbora, u književnim djelima, administrativnim aktima i novinama nailazimo i na sve češću upotrebu glagola glasati u smislu birati. Većina primjera obično prikazuju glasati za, što nam sugeriše da je jedina ispravna konstrukcija glasati za nekoga, a da su primjeri bez prijedloga zapravo ostaci nekadašnjeg tumačenja ili su se u svijesti nekih govornika ta dva značenja pomiješala.
Međutim, posežući za još ranijim primjerima, saznajemo da je nekada uobičajeno bilo reći i sljedeće – Mi smo tebe glasali ili Molio je glasače da ga glasaju. Čak je u jednom časopisu iz 1882. godine zabilježena rečenica sa prijedlogom na – Birači [te i te stranke] imaju na ovoga kandidata glasati!
Konačno, odgovor na postavljeno pitanje jeste da su glasati za stranku i glasati stranku oblici ispravni i potvrđeni u literaturi, s tim da je potonje vrlo rijetko i danas se opravdano može smatrati arhaizmom.
Ove nam, na prvi pogled sasvim obične i svakodnevne riječi, pokazuju kako jezik putuje kroz vrijeme.
Ono što je današnjem prosječnom čitaocu čudno, recimo da kaže o tebi se svuda glasa – o tebi se svuda priča, nekad je bilo sasvim uobičajeno. Jednako tako, kada bismo se nekim čudom javili našim ljudima iz 18. vijeka i rekli da treba da glasaju za nekoga kako bi mu dali povjerenje da upravlja zajednicom, vjerovatno bi se uplašili.
Sva sreća, tu su uvijek mrvice značenja tragom kojih ulazimo u veličanstven muzej jezičkog nasljeđa.
(MONDO)