Oprez! Ulazite na opasan teren kletvi, koje otključavate na sopstvenu odgovornost. Slijede najzabavnije kletve u našem jeziku.
(Za Mondo piše: Aleksandra Savić)
Mnogima su kletve jedan od omiljenih narodnih izraza, jer se smatra da su nastale iz pradavnog vjerovanja da riječi imaju magijsku moć i da će se ono što kažemo, prije ili kasnije, ostvariti.
Slično vjeruju i lingvisti – da je dokazana sposobnost jezika da utiče na naše mišljenje i djelovanje.
Poznate su još od najstarijih zabilježenih epova, ali i iz antičke književnosti i grčkih mitova. Neki čak kažu da se radi o najranijim oblicima stvaralaštva. Naša najveća riznica kletvi jesu narodne pjesme.
Jedna od najpoznatijih kletvi iz epskih pjesama svakako je Lazarova kletva. Svi se sjećamo proklinjanja izdajnika „Rđom kapo dok mu je kolenaˮ, a ništa manje zlokobne nisu ni u narodnim lirskim pjesmama.
Tako se vjeruje da su najteže kletve djevojačke kletve, koje nastaju zbog neuzvraćene ljubavi ili emotivnog izdajstva. Ovako se o njima pjeva u narodu – „već su teške kletve djevojačke, kad uzdišu do Boga se čuje, kad zakunu sva se zemlja trese, kad zaplaču i Bogu je žaoˮ.
Druga izuzetno interesantna osobina kletvi jesu njihova ritmičnost i jezgrovitost.
U tako sažetom izrazu svaki pojam ima naročito značenje i simboliku, a najbolji tempo postiže se kad se nižu jedna za drugom. Riječ koja aktivira kletvu, bilo da se izgovori ili se samo podrazumijeva, jeste dabogda, svojevrsna čarobna formula kojom se jednako izriče i želja i prijetnja, pa će u zavisnosti od namjere govornika biti jadan bio ili jadan ne bio (isto mu se piše!).
Mnogo je riječi napravljenih po uzoru na glagol kleti – kletan (proklet) i kletnica (prokletnica), kletnik (onaj koji kune), kletva ili kunidba, prokletstvo. Interesantno je da se kleti se i kunem se uglavnom miješaju, pa često možemo čuti kunuti* i kletem se*, što je pogrešno.
Obično se misli da su kletve samo mračne, ozbiljne, na momente tragične i surove, ali mnoge od njih imaju i šaljiv karakter. Neke od zanimljivijih svakako su vile te odnijele ili vile te nosale, bijesan more lokao, miši ti uši odgrizle, manit hodio, kud god išao, vazda kukao, ni gaće nemao.
Humor vremenom sve više dolazi do izražaja budući da ljudi odavno ne vjeruju da se mogu obistiniti. Ima i onih malo opasnijih – sve ti pocrnilo, a oči ti pobijelile, sve ti natrag, a pete naprijed, u njedrima ti zmije lijegale ili njoj srodna guje ti se na srce savile, crna se zemlja pod tobom raspukla – i u nju propao, i zmije ti od kuće pobjegle, sačuvao se ko jaje s tavana.
Na prvi pogled može se učiniti da nisu više aktuelne, ali kletve se danas uspješno preoblikuju – u psovke, mimove, duhovite jezičke opaske na društvenim mrežama, sastavne dijelove savremenih književnih djela.
Na Vukajliji ih nazivaju drevnom srpskom vještinom a po starom oprobanom receptu stvaraju se i neke nove – ko voli snijeg dabogda mu u kući padao, dabogda svojim čarapama smrdio ili ko voli da radi, dabogda mu o glavi radilo.
Zanimljiva je pojava i takozvanih raskletvi – zapravo brzih ritualnih odgovora kojima se onaj na koga je kletva bačena može spasiti. Na primjer meni daješ a tebi se desilo, ili, što je zabilježio Vuk Karadžić – iz usta ti u njedra, a iz njedara oko rebara.
Što se tiče lingvista, osim navedene dabogda sam ne znao a drugog ne pitao, koja se ispostavlja kao prilično bezazlena, mogu se naći i druge žalobnije – dabogda ti se jezik zavezao, ugrizo se za jezik dabogda ili – da ne čuje zlo – dabogda utoplio jezik.
(MONDO)