Ovaj naslov mogao bi glasiti i Dva minuta u Kotor Varošu i oba bi oblika bila jednako ispravna.
(Za Mondo piše: Aleksandra Savić)
Da nije u pitanju nikakva greška, nemar pravopisaca ili izmišljeno pravilo, pokazuje nam mnoštvo takvih primjera u literaturi.
Pored brojnih karakteristika koje ima, naš jezik specifičan je i po tome što u njemu postoje i nesmetano cirkulišu dvorodne imenice. Najjednostavnije rečeno, u pitanju je relativno česta pojava da jedna riječ ima dva roda, pa to mogu biti muški, ženski i srednji, u jednini i množini, te njihove brojne kombinacije. Katkad su te razlike odmah uočljive, a pokoji put se vide tek u drugim padežima ili u množini. Uzmimo za primjer sljedeće riječi – sekund i sekunda, minut i minuta, dob i doba, raskoši i raskoša, arhiv i arhiva, sjen i sjena, peraja i peraje, prsa i prsi, truleža i truleži. Najzanimljivija i najmanje očekivana svakako je glad.
Razlike među njima nema, sve su ispravne i potvrđene u brojnim tekstovima, uglavnom su se ravnomjerno upotrebljavale. Radi se o jednoj složenoj, ali i primamljivoj temi, jer se bavi onim što je za svakog jezikolovca prava poslastica – potragom za čvrstom jezičkom zakonitošću tamo gdje je nema.
Takva je i imenica varoš, inače posuđenica iz mađarskog jezika. Jedna je od onih gdje se teško raspozna da se radi o riječi koja ima dva roda, ali ako se sjetimo mjesta Novi Varoš kod Nove Gradiške i naselja Nova varoš u Banjoj Luci, uočićemo da je ova imenica u prvom slučaju muškog roda, a u drugom ženskog. Nazivi naselja potvrđuju da je dvostrukost ipak odavno potvrđena, pa i ne čudi da naš pravopis dozvoljava oblike Kotor Varoši i Kotor Varoša. Međutim, ovdje ćemo napomenuti jednu važnu stvar. Primjer Kotor Varoša iskoristili smo samo kao ogledni, nazive naseljenih mjesta najbolje je upotrebljavati onako kako to čini lokalno stanovništvo, te ćemo u ovom slučaju svakako poslušati Kotorvarošane i Kotorvarošanke.
Vjerovatno najpoznatija imenica ove vrste, sa ubjedljivo najviše objašnjenja i pokušaja rasvjetljavanja – uključujući i ona romantizovana, jeste imenica bol. U narodnoj pjesmi koju je pribilježio Vuk Karadžić nailazimo na stih „od zla bola teške srdoboljeˮ, gdje je ova imenica navedena u muškom rodu, dok, sa druge strane, u jednoj novijoj ljubavnoj baladi slušamo „zar ti ne znaš šta su boli, kad se voli, kad se voliˮ i primjećujemo da je imenica bol upotrebljena u ženskom rodu.
Pošto u nauci vlada mišljenje da zbog ekonomičnosti ne mogu postojati dva ista izraza i da jedan mora biti uklonjen nauštrb drugog, osim ako među njima nema neke značajne razlike, lingvisti su se trudili da objasne razloge za paralelno postojanje dviju imenica. Tako su se redom nizali argumenti – da jedna preovladava u zapadnim dok se druga sreće u istočnim krajevima, da postoji terminološka značajnost i da je medicinski pojam jedno a govorni jezik drugo, te – jedna od najpoetičnijih, nastala 1960. godine – da je bol ženskog roda kad te boli duša, a muškog roda kad te boli tijelo. Koliko su ove analize bile ozbiljne pokazuju i brojna istraživanja na tu temu, kojima je, recimo, ustanovljeno da su naši Andrić i Šantić koristili samo muški oblik riječi bol. Iako veoma zanimljivi, navedeni argumenti još nisu potvrđeni i spadaju u red mitova.
Druga prilično poznata dvorodnica jeste imenica veče – Šantić piše „Veče na školjuˮ a Ćopić u „Prolomuˮ svome junaku kaže „Kako ćeš ti odbiti da nastupaš na našem književnom večeru?ˮ. Zanimljivo je da se oblik večer postepeno potiskuje iz rječnika i priručnika, te se riječ naziva regionalnom ili zastarjelom, ali se ona još uvijek ne da tako lako. Ako malo bolje oslušnete, na ulici ćete i danas često čuti, pogotovo starije ljude, kako kažu dobar večer.
Postojanje ovih imenica uči nas tome da odstupanja čine jezik inspirativnijim za istraživače, izazovnijim za govornike a interesantnijim za one koji ga tek uče. Kako bismo, inače, da nema ovih pojava, strancima ili djeci objasnili da je gorila u jednini muškog roda, a u množini ženskog roda i da nam je sasvim prirodno da kažemo taj gorila spava, ali te gorile su nas uplašile.
(Mondo)