Slava su slavski kolač, žito, sveća i molitva pred ikonom, sve ostalo je pomodarstvo, ovu smo rečenicu čuli nebrojano puta od sveštenika, kad se povede priča o načinu na koji se ovaj dan obilježava, a mi smo istraživali kako se pravilno slavi krsna slava
Mnogo toga se kod Srba u tradiciji i običajima mijenjalo, ali se krsna slava zadržala kao najveća svetinja našeg naroda. Način na koji se ovaj sveti dan obilježavao mijenjao se s godinama, običaji su se prilagođavali vremenima, pa su se stvorile i mnoge zablude pa se ovaj sveti dan izmiješao sa trendovima i udaljio od srkvenih i tradicionalnih običaja.
"Slava su slavski kolač, žito, sveća i molitva pred ikonom, sve ostalo je pomodarstvo", ovu smo rečenicu čuli nebrojano puta od sveštenika, kad se povede priča o načinu na koji se ovaj dan obilježava, a mi smo istraživali kako se pravilno slavi krsna slava prema crkvenim načelima, a gdje počinje sujeverje.
Sveću palimo kao simbol božanstva, a njena svjetlost predstavlja simvol božanstva, jer Bog živi u nepristupačnoj svjetlosti. Označava svjetlost Hristovog, jevanđelskog učenja, koje nam osvetljava životne puteve. Svjetlost svijeće daje i toplotu, te time označava toplotu naše molitve i naše ljubavi za onog svetitelja kome prislužujemo svijeću.
Slavski kolač predstavlja samog Gospoda Isusa Hrista ("Ja sam hleb živi koji siđe s neba; ako ko jede od ovoga hljeba živjeće vavijek; i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću ja dati za život svijeta" - Jn. 6, 51).
Slavsko žito se sprema u slavu Božiju, a u čast svetitelja koji se proslavlja. Kako nam je objasnio sveštenik jedne crkve u okolini Beograda, sprema se za zdravlje članova porodice koji slave i za one naše pretke koji su umrli u blagočestivoj vjeri i koji su pre nas tu slavu slavili.
Treba naročito naglasiti da se žito za slavu ne sprema za pokoj duše svetitelju, kako se to najčešće pogrešno misli, jer su svi svetitelji pred Gospodom živi "kao naši zastupnici i molitvenici". To ujedno govori i koliko je pogrešan običaj koji pojedini vjernici praktikuju, da se slavsko žito ne sprema za Svetog Arhangela Mihaila ili Svetog proroka Iliju.
Sveštenik (ne)dolazi da sveti vodicu u svaki dom
Prije svega toga, prema ustaljenoj praksi naše Crkve, u vrijeme pred slavu sveštenik osvećuje vodicu u domovima onih koji slave krsnu slavu. Danas sveštenici najčešće imaju spiskove imena svojih parohijana, pa je po manjim mjestima postala praksa da se telefonom najave nekoliko dana unaprijed.
"Razlog tome je previše vjernika koji slave i radno vrijeme koje nas na gotovo cijeli dan odvoje od kuće. Ovako možemo da isplaniramo, možda pomjerimo smjenu, neko ostan eod kuće da radi...praktično je, ne vidim ništa problematično", rekla je za MONDO jedna čitateljka.
Osveštanje doma, objašnjavaju sveštenici, predstavlja težnju da se sve ono što je sadržaj našeg svakodnevnog života "stavi pod dejstvo blagoslova, ali ne kako bismo povjerovali da on onda dobija neku magijsku, pagansku, snagu, već kao doživljaj Božijeg blagoslova".
"Osvećenjem vodice i kropljenjem doma, blagodat Božija i sveti Duh ulaze u taj dom i njegove žitelje, i on im daje blagoslov i duhovnu snagu u njihovom sveukupnom životu i radu. Molitva se prinosi za napredak svih čeljadi u kući, i za pokoj duša umrlih srodnika", navodi SPC.
Djeca (ne) slave ako su roditelji živi
Jedno od raširenjih, a pogrešnih vjerovanja, jeste i ovo - da djeca ne bi trebalo da slave slavu ukoliko su roditelji još živi, pa čak i ukoliko se neko od sinova odseli iz porodičnog doma.
Čim neko živi zasebno i ima svoju porodicu, trebalo bi da slavi svoju slavu, zaštitnika domaćeg ognjišta. Prve godine, kada sin zasnuje samostalno domaćinstvo, on dolazi kod oca na slavu. Kad se kolač isječe, otac iz svoje ruke predaje sinu jednu četvrtinu kolača, poljube se, jedan drugome čestitaju slavu, a otac poželi sinu da sa svojom ženom i djecom, dugo i u zdravlju i dobrom raspoloženju slavi slavu. Sin nosi deo kolača kući, podijeli ga sa svojom porodicom, a već naredne godine počinje redovno da slavi svoju slavu.
Slava se ne slavi u kafani
Obeležavanje krsne slave u kafanama i restoranima, posljednjih godina sve je popularnije. Međutim, kako je jednom prilikom objasnio protojerej stavrofor Ljubivoje Radović, obilježavanje ovog porodičnog praznika nije za kafanu i proslava u restoranima i uz muziku nema veze sa pravoslavnim poimanjem. Ta se rasprava ponovo povela na društvenim mrežama i ponovo izazvala oštre podjele na one koji pravdaju ovaj čin i druge koji ga osuđuju.
"Realno nije to to", "Ajde neke ektremne situacije bih mogao da razumijem, tipa pukla cev, napravila poplavu u kući, pa iznajmiš prostor da ne bi dijelio mišiće i gume na naduvavanje gostima, ili nešto slično. Ali u drugim situacijama, sramota", "Mislim da je to skrnavljenje iako nisam vjernik", "Salonski pravoslavci...vjera je tu samo fleks i ništa više, razlog za razmetanje i opijanje...", samo su neki od komentara.
Običaji se razlikuju od sela do sela
Krilaticu "sto sela sto običaja" možda najbolje prepoznajemo prilikom obilježavanja krsne slave. Običaji su podložni promjenama i prilagođavaju se vremenu, pa se uz poštovanje tradicije i crkvenih pravila, rađalo i mnogo novih, objasnila je Vesna Marjanović, etnolog i antropolog.
"Nije sujeverje nešto što se raširilo u porodici kao neki mikroritual koji se prenosio sa koljena na koljeno. Ne treba zaboraviti da je slava je i religijski, ali i društveni običaj. Ono što se ustalilo u jednoj porodici ne gledam kao sujeverje", izjavila je ona za MONDO.
Postoji priča da se u Sremskim Karlovcima, kod dijela domaćina, za slavu ne mjesi slavski kolač jer su Srbi kada su izbjegli sa Kosova i Metohije, rekli da neće to raditi dok se ne vrate na svoja ognjišta.
S druge strane, u Kruševcu se uoči svečara pripremaju četiri kolača i to za navečerje (veče uoči slave), na sam dan, potom jedan za paterice (drugi dan slave) a u nekim domovima se priprema i četvrti, ukoliko imaju više gostiju i narednog dana.
Iz ugla nauke, Marjanović smatra da je očuvanje ovih običaja jako važno za identitet, jer to ima neki smisao i okuplja ljude.
"Ne mogu da kažem šta je ispravno i važnije, iz našeg ugla, etnologije i antropologije to je individualna stvar i ako ima značenje za njih u tom nekom duhovnom smislu – ne mislim da je problem. Crkva ima svoj kodeks ponašanja, ranije je bila fleksibilnija. Ne znam da li to baš toliko strogo da se posmatra jer se ne kosi sa nekom duhovnošću, nije sujeverje, nije sekta", rekla je ona.
(Mondo.rs)