Delivoje, unuk čuvenog travara Jove Mijatovića, sa ponosom ističe da ima neke recepte “zabilježene u glavi” iz razgovora sa djedom, koga je često u mladosti pratio na dužim putovanjima po bivšoj Jugoslaviji, i da najčešće baš oni pomažu u liječenju oboljelima.
Unuk romanijskog travara Jove Mijatovića – Delivoje (64) nastavlja posao poznatog djeda i koristeći njegove recepte za čajeve, napitke i meleme pomaže oboljelima od različitih bolesti.
Nakon što je ostao bez posla u sokolačkom preduzeću “Nova Romanija“, odlučio je da se sa suprugom Stojom vrati u svoje selo i rodnu kuću u zaseoku Zagajevi u selu Ozerkovići, kod Sokoca, u kojoj je porodica njegovog oca Milije živjela sa djedom Jovom Mijatovićem, nadaleko čuvenim romanijskim travarom.
“Uz redovne poljoprivredne poslove na imanju, počeo sam da pomažem oboljelim ljudima koji ovdje često dolaze po recepte za ljekovite trave, iako je selo udaljeno od Sokoca 18 kilometara“, priča za Srnu Mijatović.
Naslijedio je i sačuvao, kako kaže, veliki broj originalnih recepata od poznatog travara Jove, koji se ne nalaze ni u jednoj izdatoj knjizi o travaru sa Romanije i ne krije zadovoljstvo što tako pomaže ljudima.
Delivoje sa ponosom ističe da ima neke recepte “zabilježene u glavi” iz razgovora sa djedom koga je često u mladosti pratio na dužim putovanjima po bivšoj Jugoslaviji i da najčešće baš oni pomažu u liječenju oboljelima.
“To je i jedan vid naslijeđenog porodičnog umijeća, jedno veliko bogatstvo i iskustvo sačuvano iz ljubavi prema djedu humanisti, koji je liječio i izliječio mnogo poznatih ljudi i van granica bivše Jugoslavije“, navodi Mijatović.
Djed Jovo Mijatović je bio poznat baš po tome da je pomogao u liječenju oboljelih od karcinoma i drugih opakih bolesti.
Delivoje poručuje da svi ljudi kojima je potrebna pomoć i savjet u liječenju travama, čajevima, napicima i drugim prirodnim sredstvima, prema receptima poznatog romanijskog travara, mogu da mu se jave.
Njegova supruga Stoja u iščekivanju penzije proizvodi “mrs” – tradiconalne mliječne prerađevine, povlaku, “zajednicu”, sve vrste mekih sireva obogaćenih peršunom, bijelim lukom, maslinama i tako ulazi u svijet “zdrave hrane”.
Svjesni da samo radom mogu obezbijediti sigurnost sebi i djeci, ne stižu, kako kažu, ni da se požale na vrijeme u kome su ljudi kao njih dvoje, od struke i iskustva, ostali bez posla u sokolačkoj drvnoj industriji “Romanija” u trci novih vlasnika preduzeća za većim profitom.
Jovo liječio Niksonovog sina
Unuk travara Jove iz ranog djetinjstva pamti da su ljude dovozili i donosili do njihove kuće u udaljenom selu, do kojeg se i danas stiže makadamom 4,5 kilometra od dionice magistralnog puta Sokolac- Rogatica, i da su potom stizala pisma u kojima su se porodice zahvaljivale za spas njihovih najbližih.
Delivoje čuva novinske natpise prema kojima je Jovo išao u Ameriku da liječi teško oboljelog sina američkog predsjednika Ričarda Niksona i fotografije koje svjedoče da su kod njega dolazile mnoge poznate ličnosti i ljekari iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije.
On pamti i priču u svom kraju, prema kojoj je njegov djed rođen sa posebnim darom za liječenje travama i drugim prirodnim sredstvima, te da je kao već odrastao dječak preporučio travu za ranu na nozi i spasio život svom učitelju u susjednom selu Stjenice, za koga kažu, da je bio prvi pacijent Jove Mijatovića.
U Prvom svjetskom ratu, ističe unuk, kao bolničar u austrougarskoj vojsci, u koju je mobilisan, njegov djed je previjao i vidao ranjenike, te dodatno proširio svoje znanje.
Unuk travara pominje i situacije u kojima je Jovo liječio ljude od ujeda otrovnih zmija, isijecanjem tkiva oko rane i čajevima koji su čistili organizam od otrova, bez doze seruma.
Prisjeća se Delivoje i dana kada zvanična medicima i socijalistička vlast u tadašnjoj Jugoslaviji nije blagonaklono gledala na travara i njegove uspjehe i to je ono što želi da zaboravi.
Prema njegovim riječima Jovo Mijatović nije brao trave, jer nije imao vremena za to, ali svaku je mogao prepoznati po mirisu i “sa povezom preko očiju”.
On podsjeća da je travar sa Romanije imao svoje sakupljače ljekobilja, da ih je često kontrolisao i da su se mogli uvijek naći na Kalinića pijaci u Beogradu i na Baščaršiji u Sarajevu.
Delivoje ističe da danas trave na paninskim livadama bere samo za ličnu upotrebu, baš kao što je radio i njegov djeda Jovo, ali rado preporučuje koje treba kupiti i u kom omjeru pripravljati čaj, napitke ili meleme.
Knjige o Jovi
Unuk romanijskog travara sa žaljenjem kaže da danas neki ljudi pišu knjige o Jovi Mijatoviću, a da se ne čuju sa njegovim potomcima i da koriste njegove recepte pod različitim izgovorima.
On tvrdi da je došao do podatka da je Jovo rođen 1892. godine, da je u knjigama u Rogatici kao godina rođenja upisana 1887, te da je umro 1986. godine, ali da on i danas koriste njegove recepte pomoću kojih se liječe oboljeli.