Ljubitelji poezije u Banjaluci sinoć su imali priliku da u okviru programa "Poeziju će svi čitati" u Banskom dvoru upoznaju dvije odlične mlade pjesnikinje - Mašu Živković i Vladanu Perlić.
Ovo poetsko veče, zajedno sa Banskim dvorom - Kulturnim centrom, organizovalo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti "Imperativ", koje je time nastavilo sa serijom interesantnih i kvalitetnih kulturnih dešavanja u gradu na Vrbasu.
Beogradska pjesnikinja Maša Živković dobitnica je druge nagrade Mak Dizdar za 2019, a ove godine objavila je svoju prvu zbirku pjesama "Kroz visoku travu". Banjalučka pjesnikinja i spisateljica Vladana Perlić za zbirku poezije "Kucanje na vrata kule" dobila je ovogodišnju nagradu Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije "Novica Tadić", a dobitnica je i prve nagrade Ratkovićeve večeri poezije za 2020.
Moderator je bio sarajevski književni kritičar Đorđe Krajišnik koji je na početku večeri predstavio dvije pjesnikinje i njihove izdavače, a osvrnuo se, između ostalog i na trend sve većeg broja kvalitetnih književnica.
Nakon pomalo preopširnog uvoda uslijedio je mnogo interesantniji dio - "rafalna paljba" stihova! Posjetioci su bili izloženi pravoj "unakrskoj vatri" Mašinih sažetih, mirnih i zatajenih poetskih radova, pomiješanih sa Vladaninim gromkim, jasnim, "drskim" i neposrednim napjevima.
Meni, a čini mi se i publici, malo više su se dopale pjesme Vladane Perlić, a vjerovatno je tome doprinijela i njena super-moćna i samouvjerena interpretacija. Naime, mlada pjesnikinja iz Banjaluke, kada recituje, naprosto "mete" sve pred sobom i publici ne ostavlja ni trun sumnje u njenu potpunu ubijeđenost u ono što je kaže i napiše... Tako da značajne nagrade koje je dobila u zadnje vrijeme sigurno joj nisu pripale slučajno.
Sve u svemu, još jedno odlično poetsko veče u Crvenom salonu Banskog dvora...
Kako bi vam djelimično približili sinoćnu atmosferu, donosimo vam naizmjenično po dvije pjesme Maše Živković i Vladane Perlić. Uživajte...
****
PAPIR SVESKE
čist kao pre upisivanja reči
crtanja jedrilica s grafitnim zastavama
baš kao koža tvojih podlaktica
još uvek neistetovirana
****
AKO TI SE NE SVIĐA MJENJAČ, OK JE PREĆI NA AUTOMATIK
od nje imam tremu dlanovi mi se znoje
kako se ono zovem kako se ono zovem
ona je bajkerka bez motora i kožne jakne
kad ona uđe u prostoriju
sve oči se zalijepe na nju kao muve na
extra strong traku za insekte.
mislim da se i mom momku sviđa.
ona je jedna od onih djevojaka koje su
nevinost gubile odozgo
zabijale golove dječacima kroz pišu
odjebale princa i smuvale aždaju
gacale preko blata do gležnjeva da dođu do duge
dok je mater za njima vikala
ne preko oranja sine isfleka novu haljinu.
nikad nije uzmicala ni pedlja kad baba zakolje
pijetla a on trči onako u krug par minuta bez glave
tako je i dobila ožiljak na koljenu u obliku rogova
ta đavo djevojka
čini da se svi osjećamo suvišno
njoj ne treba niko da joj promijeni
sijalicu osigurač ulje u autu
otvori teglu ajvara
s mjenjačem se snalazi bolje nego sa
pa neću sad da budem vulgarna.
ta kaktus djevojka
šta ona radi kad se umori od toga da bude sin?
da li se prospe po kuhinjskom podu
pa jeca slini da li kaže bože
hoće li iko zavoljeti kći u meni?
ne ona ona to ne radi
ona je snagator djevojka kristijan golubović djevojka
o njoj se pričaju razne priče
kako je jednog izbola nožem jer ju je
ufatio za dupe bez pitanja
drugog išamarala jer joj je podvalio
pepsi umjesto kole
ta seksi brat djevojka
mislim da se i moj momak zaljubio u nju.
kad bi samo htjela da ga udomi na jednu noć
pa da ima nešto lijepo i moje
da do zore u njoj ženu ljubi.
***
DVE PORCIJE VEGETARIJANSKOG RAMENA
krletka od kostiju
prekrivena kožom
dečački ožiljci ispod majice
brzo odskočiš od stola
još brže se vratiš
tvoje misli su jasne, snalaziš se
ostavljam skoro netaknutu
činiju supe s rezancima
odlazimo
autobuska stanica
pozdrav
mek i prisan
glupi kišobran
sprečio me je da te zagrlim
i levom rukom
****
KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO
Kad sam bila dječak,
bila sam najhrabrije dijete u ulici.
Koja god se vratolomija smisli,
ja sam je prva uradila,
dječake za dvije glave više od mene tukla
i, naravno, svaki put popila batine,
al' sam ih tukla.
Kad se brat plašio da fudbalsku loptu
udari glavom, svi su mu se smijali, a ja,
ne bih li zadivila tatu i dječake iz ulice,
ja sam uzela košarkašku loptu i napucala je
čelom iz sve snage, tako da je sve zvonilo
kao pred službu.
Niko nije ni obratio pažnju na mene.
Zato sam je uzela ponovo i udarila,
i opet niko nije obratio pažnju na mene.
Zvonjava je već postajala nepodnošljiva.
A kad sam je uzela i treći put u ruke,
na nebu su se pojavili vanzemaljci i
dobacili mi: „Ti nisi pravi dječak.“
Tako sam počela da nosim haljine na cvjetiće
i volim nježne dječake koji svoju glavu
više vole upotrijebiti za neke mekše stvari.
****