Showtime

Napisao je "Igrale se delije" i "Dunjo moja": Mnogi su ga zaboravili, sahranjen je bez spomenika!

Autor Natalija Krantić

Poznate stihove pjesama čujemo često, ali zapravo malo se zna ko ih je napisao.

Izvor: ATA images

Kada nas je nedavno napustio Predrag Živković Tozovac, mnogi su se prisjetili pjesama koje je decenijama pjevao i koje su već pravi klasici narodne muzike. Jedna od njih je i "Jesen stiže, dunjo moja", opjevana i u skoro pa istoimenoj numeri Đorđa Balaševića. Malo ljudi zna da je i ovu, ali i "Igrale se delije", napisao isti čovjek - Milorad Petrović Seljančica. Kao i niz drugih pjesama koje je on napisao stekle su vremenom toliku slavu da su prihvacene kao “narodne”

Zanimljivosti o pjesniku zvanom "Seljančica" . Na prelazu između 19. i 20. vijeka Srbija je krenula na „dugo putovanje u Jevropu": odbacivali su se stari običaji, moda i umjetnost, a prihvatalo sve što dolazi sa Zapada. I većina pjesnika okretala se modernizmu, težeći da drže korak sa svjetskim tokovima. A onda je 1902. godine učitelj Milorad Petrović štampao knjigu pjesama "Seljančica", gdje je pominjao  frule i kolo, livade i sokake, šljive ranke i kruške karamanke. Odmah je dobio nadimak po naslovu zbirke, a neke kolege proglasile su ga "zaostalim" i "prostim".

Milorad Petrović Seljančica  je izražavao ljubav i čežnju prema školskoj drugarici Ruži Knežević. Kroz pjesme joj je poručivao: "moje lane", "jesen stiže", "dođi, dođi", "devojče, vraže". Ubrzo su se vjenčali. Godine 1902. štampao je prvu zbirku pjesama "Seljančice" u Beogradu, sa posvetom "Mojoj Ruži". Dobio je raznovrsne kritike: pohvale zbog vedrine, slikovitosti i ritmičnosti, a zamjerke zbog jednostranog nadahnuća.

Međutim, čim su neke od tih pesama počele da se uz muzičku pratnju izvode po poselima, slavama, svadbama i kafanama, pojedinci su ga žestoko napali. U novinama se razvila prepirka, u kojoj su pesnici najavljeni kao "dve megdandžije, oba lirika, jedan iz ćesareva Beča, jedan iz ubavog šumadijskog seoceta Stojnika". U "Pravdi" iz 1907. godine pjesnika su čak nazvali "basnoslovno netalentovanim čovjekom, koji je s polićem u ruci i prljavim gaćama ušao u literaturu".

Svoju najpoznatiju pjesmu smislio je tokom šetnje Kalemegdanom, kada mu se kompozitor Božidar Joksimović požalio da mu za svitu "Mladost" nedostaje upečatljiv završni dio. Seljančica je na parčetu papira pribilježio: "Igrale se delije, nasred zemlje Srbije, sitno kolo do kola čulo se do Stambola..." Objasnio je da se sjetio saboraca koji su žalili što pri opsadi Jedrena nisu jurišali do "carskog grada ohola", da bi se osvetili zbog petsto godina pod Turcima. Prkosni stihovi dobili su poletnu muziku, a kasnije su uvršćeni u Antologiju srpskih svečanih pjesama. 

Igrale se delije (ZABAVA)
Izvor: YouTube/RTS Muzička produkcija - Zvanični kanal

Pred kraj života pjesnik je živio teško, mučen bolešću i nemaštinom. Trećeg marta 1921. godine predosjetio je blisku smrt, a porodici je rekao da će izdahnuti tačno za dvije nedjelje. Sljedećeg dana ispjevao je stihove: "Umrijeću kada rađaju se ruže posljednji dah njin ću popit' prvi i odnijeću ga u grobnicu mračnu da se s njim slade akrepi i crvi".

U "Narodnoj prosveti" početkom aprila pisalo je: "Zaboravljen od sviju i svakoga, teško bolestan i bez ikakve nege i udobnosti traje svoje posljednje dane Milorad M. Petrović, bogomdani pjesnik Seljančica, jedan od najznamenitijih pjesnika u srpstvu."

Međutim, svaka pomoć je zakasnila, jer je umro 17. aprila 1921. godine na Mihailovcu kod Beograda, nekoliko mjeseci prije 46. rođendana. U poslednjim trenucima zagledao se u daljinu, a supruzi je kazao: "Međer (turcizam - zaista, stvarno) ću ja na ovom svijetu da budem neka velika zvjerka... Gle, trideset dvije vladike! Spremi trideset dvije svijeće."

Sahranjen je na Topčiderskom groblju o trošku države, a njegov grob ostao je bez spomenika. Porodica je čuvala orden koji je dobio od crnogorskog kralja Nikole i još neke radove. U rukopisima su ostali pozorišni komadi sa pevanjem "Čučuk Stana", "Mladost" i "Komadić švajcarskog sira" (po priči Đure Jakšića), opera u jednom činu 2Sirotan", zbirka aforizama "Varnice", pjesme u prozi "Senke", prepevi "Iz slovenske lirike". Tokom vremena dosta njegovih pjesama komponovano je za solo pjevanje i hor (Stanislav Binički, Petar Konjović, Stevan Mokranjac i drugi).

Ali stihovi su počeli da žive svoj život, dok je pjesnik zanemaren! Godine 1934. supruga Ruža požalila se da će ga svijet sasvim zaboraviti, jer se na radiju njegove pjesme najavljuju kao „narodne". Napomenula je i da u knjižarama više nema njegovih knjiga, a da zbog nedostatka sredstava ne može sama da ih štampa. U narednim decenijama stručna javnost povremeno se osvrtala na njegovo djelo. Između ostalog, čule su se zamjerke da je "seljak bez crvenog bana", koji ljubav opisuje udvaranjem, dozivanjem i čežnjom, a ne erotikom, bezobrazlucima i psovkama. Postavilo se pitanje da li je uopšte gubitnik, jer su mu stihovi prešli na muzičko polje gdje uveliko caruju "Znaju ga i oni koji za njega nisu čuli. Ako im nije u duhu, nesumnjivo im jeste u uhu."

Od tada su pjesnikovo ime i lik počeli da izlaze iz sjenke zaborava. Njegova bista otkrivena je 2013. godine u gradskom parku u Mladenovcu, a svečanost "Igrale se delije" počela je u Velikoj Ivanči 1915. godine. Iako sa zakašnjenjem, Milorad Petrović Seljančica nagrađen je za svoje težnje da budućim pokolenjima približi nasljeđe. Na kraju je zauzeo mjesto u srpskoj kulturi kao "trubadur u opancima".

(MONDO/Politikin Zabavnik)