Dalmacija je dala nebrojeno uspješnih pjevača i slavnih košarkaša. Danas Damira Damjanića znaju kao pjevača Jandrinog jata, a rijetki znaju da je u mladosti bio košarkaš Šibenke iz njenog najslavnijeg perioda.
Relativno kratku, ali uspješnu košarkašku karijeru zamijenio je muzičkom, koja traje i danas u toplom gnijezdu Jandrinog jata. Još u košarkaškom čudu iz Šibenke bio je zadužen za muziku, pa je ekipu navukao na Rokere s Moravu, čije pjesme su se slušale u hotelima i tokom putovanja.
Damir Damjanić počeo je u kadetima Šibenke i bio drugar sa Draženom Petrovićem, za koga i danas smatra da je najbolji. I po talentu i po trudu koji je ulagao.
"Mi smo se družili, kao djeca zajedno trenirali. On je uvijek navijao za Partizan, ja za Zvezdu. Znam da mu je otac bio policajac iz Hercegovine. Znam da mu je želja bila da ode u Partizan, tu je igrao i njegov idol Kićanović. Kad dolazimo igrati u Beograd, sa bilo kim, uvijek za nama idu dvojica iz Partizana, mjerkaju trenutak u hotelu da popričaju sa njim, da ga vrbuju. Ali Acu su prvo odveli u Cibonu, i onda ga Novosel tom linijom odvodi u Zagreb. I bilo je presudno što je Cibona tad igrala Kup prvaka, to je njemu bilo važno. Da je Partizan bio prvak Jugoslavije, ko zna šta bi se desilo", priča Damjanić.
Iz malenog Šibenika zamalo su stigli do evropskog trofeja (dva finala Kupa Koraća), a onaj domaći im je oduzet, ali medalje nisu vratili. Ko prati košarku, zna za čuveni slučaj kada je Šibenka osvojila prvenstvo Jugoslavije te 1983. slobodnim bacanjima Dražena Petrovića u zadnjem meču majstorice. Utakmica dan nakon toga poništena zbog spornog faula. Titula dodijeljena Bosni, jer se na ponovljenoj utakmici nisu pojavili.
"To nije bilo nigdje u svijetu, da se utakmica poništi dan poslije. Mi smo to veče dobili medalje i pehar, ja medalju imam i danas, nikad nismo vratili. Tri dana su bile demonstracije u Šibeniku, i narod se složio da ne idemo na majstoricu. Sve je to bila politika, igrarija da se Bosna zbog Olimpijade proglasi prvakom", kaže Damir.
Vrata prvog tima Draženu i Damiru otvorio je Moka Slavnić. Reprezentativni plej je došao u Šibenik na zalasku karijere da bi pomogao da izbore opstanak. Damir kaže da je imao takav autoritet da je kao igrač vodio glavnu riječ kao trener. I bio kralj za dobru atmosferu i odnose u ekipi.
"Moka je došao poslije Olimpijade u Moskvi. Najbolji plej na svijetu, štipaš se jer ne možeš vjerovati da si u istoj ekipi sa njim. Moka je bio šoumen, neprikosnoven autoritet. Mi mladi dođemo prije treninga, da se presvučemo prije njega, da ne pravi na naš račun viceve. Kad su mu preporučili da uzme Dražena i mene u prvi tim, trener mu kaže da Damjanić ima dobar šut. I sad on na treningu čeka da ja šutnem, a ja razigravam. Dođi sine vamo. Čuo sam da imaš šut, gde ti je, u dvorištu? Šutiraj malo. U sljedeća dva napada ja pogodim trojku, on zovne, ej, nemoj da ti ovo pređe u naviku".
Još jedna trenerska legenda vodila je Šibenk. Duda Ivković ostao je u sjećanju kao pravi general, izuzetno strog trener koji traži disciplinu. Ostale su uspomene na njegovu ljutnju kada se igrači malo opuste.
"Bio je strog, nenormalno strog. Tad ga nisam cijenio, ali kasnije sam počeo da cijenim, veliki je trener. Kasnije u reprezentaciji, pitam Dražena kakav je, ma ni sličan što je bio u klubu. To je tad bio general, mirno, nema šale.
Zimske pripreme smo imali na Malom Lošinju, nema nigdje nikoga. Jedva sakupimo neke ljude tu, pomorce, samo da imamo sa kim igrati. I da nas motiviše, hajde da odigramo da nam ne daju ni koš. U trećem minutu, ovi vode 9:0, neki naš opsuje sudiju, tehnička, isključenje. Duda psuje, majku vam vašu, sutra svi na trajekt pa kući. Nije bilo trajekta, ostadosmo.
Kaže naveče neću ništa da čujem, spavanje u 9. Ko će spavati, dosadno nam cijeli dan, mi se prebacujemo po sobama, puštamo muziku. Neko ulazi, izlazi, zaključana vrata, neko kuca, ja mislim vraća se neko. Kad sam vidio Dudu, odsjekle mi se noge. Ostali pobježali u ormare, padaju vješalice. Duda nabije nogom kasetofon, ispali ga na balkon. Izlazite bre, čujem vas u ormaru. To je bio šou, uvijek pričam kao vic. Ali protiv Borca čuvao sam najboljeg njihovog igrača, nije dao koš, i on mi tad nabaci kosku, nikad prije toga nije nikome".
Nismo zaboravili muziku, koja je Damjanićeva ljubav od malih nogu. Prije rata osnovana je grupa Jandrino jato, a kasnije su sa pjesmom o Danijeli dostigli zvijezde. I obišli Evropu i svijet, pjevajući tamo gdje je njihova pjesma najjača kopča sa zavičajem. U šali se kaže, od nekadašnje Krajine ostalo je samo Jandrino jato.
"Bili smo po četiri puta u Americi i Australiji. Odredimo dva mjeseca, da možemo sve obići. Teško je te velike zemlje proputovati, između dva grada put po 2000 kilometara. Ali su to prelijepe uspomene, na kraju kad se sve sabere, kažeš imali smo za šta to počinjati. Naš repertoar je patriotski, zavičajni, izvorni, od početka. I to veže ljude.
Kad smo prvi put došli u Australiju 2001. imali smo koncert u Sidneju, 1000 ljudi. Na prvu pjesmu, pola sale je plakalo. Morali smo i mi stati 10 minuta, to strašno izgleda, to su emocije. Pet godina je od Oluje, većinom su to novi doseljenici. Stari su otvrdnuli, navikli na tuđinu, ali mladi su to teško podnosili. Sad vi dođete i pjevate o Krajinu, Kninu, Dalmaciji, Bukovici, i mi smo plakali zajedno sa njima...
Vidjeti i doživjeti tu tugu i to veselje zajedno, to je nešto nevjerovatno. Ljudi plaču, kao da smo im neka veza sa rodnim krajem. To su neki momenti zbog kojih ima svrhe baviti se muzikom i svim, ne novac ili nešto drugo."
(MONDO)