"Neki hrvatski sportisti su tokom rata požurili da kažu nešto protiv Srba da bi se uvukli u guzicu"
Legenda srpske, jugoslovenske i svetske košarke, Zoran Moka Slavnić, dao je intervju za zagrebački "Večernji list" i u njemu govorio o svojoj igračkoj, trenerskoj karijeri, o svojim prijateljima u Hrvatskoj, ali i o odnosu dva naroda.
Između ostalog, rekao je...
"Supruga i ja živimo planski. Kao sportista obišao sam cijeli svijet, a sada više volim ove jednostavne izlete po Srbiji, a bili smo i u Hrvatskoj, iz koje nosim lijepa sjećanja, što ne znači da o svima mislim lijepo. One koji su nacionalisti ne volim, s takvima nisam imao dodira. Ja sam jugonostalgičar i takav ću i umrijeti, a ako Hrvat ne smije reći tako nešto, onda je to vaš problem. Ostvarili ste svoju želju za otcijepljenjem i nema potrebe da vi imate kompleks Srba i Jugoslavije, a vidim da se kod vas briše i sve što je bilo dobro u to vrijeme. Ne moramo se voljeti, ali nema ni potrebe da se mrzimo. Ne smijemo biti zatrovani politikom, a neki su vaši sportisti tokom rata požurili da kažu nešto protiv Srba da bi se tako uvukli u guzicu političkom establišmentu", rekao je olimpijski šampion.
"Da ne bude zabune, iz Hrvatske mi nisu ostali nikakvi ožiljci. Štaviše, rekao bih da su me više voljeli u Hrvatskoj nego u Čačku ili Valjevu. Ja sam 'partizan', a oni su 'četnici', tu se malo šalim na račun NOB-a i Drugog svjetskog rata", dodao je.
Slavnić je bio trener od osamdesetih godina, a posljednji put je sjedio na klupi 2007. kada je vodio reprezentaciju Srbije na Eurobasketu u Španiji. Njegovi "moskitosi" su neslavno završili to takmičenje, koje su više od rezultata obilježili momenti van terena, poput čuvenog izliva bijesa Darka Miličića prema sudiji tokom razgovora sa novinarima.
U grupnoj fazi Srbija je završila kao posljednja iza Rusije, Grčke i Izraela.
"Uveo sam devet novih igrača u reprezentaciju i sramotno je to što mi nisu dopustili da odrastam s tim naraštajem. Poraz od Izraela, a pobjeda bi nas odvela dalje, bio mi je najtužniji dan u životu. Tužniji nego kada su mi umrli otac i majka. Među ostalim, to je bio i Teodosić, koga sam uzeo u reprezentaciju iako je tada bio tek rezervni plejmejker u FMP-u. Istorija je kasnije pokazala da sam pokrenuo nešto kvalitetno, a to što sam sebe pokopao kao pojedinca, to je ništa u odnosu na zemlju. Te 2007. svi su shvatili da sam ja trenerski umro, jedino ja nisam, nadajući se u ovih 13 godina ne znam čemu".
(Mondo/Večernji list)