Apolon sa nestašnim kukovima

To jednako važi i kad je filmovana, a novi film Baza Lurmana, nedvosmisleno nazvan „Elvis“, jeste još jedan pokušaj da se ta nevjerovatna priča opet ispriča.

Iz intervjua koje je Lurman davao u povodu nedavne premijere svog filma nisam mogao da dokučim zašto je baš sada bio ponukan da je ispriča. Da li je to bila porudžbina nekog velikog studija koji je procijenio da je baš sad pravo vrijeme za to ili je sam Lurman poželio da ličnu fascinaciju Kraljem podijeli sa nama, zasad je nepoznato. Ono što je australski režiser decidno potvrdio jeste njegov zaključak da je potrebno Elvisov život i karijeru oslikati u svjetlu vremena u kojem se dešavala, a koja su prelamala kroz Elvisa kao jednu od centralnih figura. Tu se misli i na činjenicu koja je ponekad gurana pod tepih, a to je teza da je Elvis pokrao „crne“ autore i time se nezasluženo nametnuo kao Kralj rokenrola, ali i na brojna ubistva poznatih ličnosti koja su itekako uzdrmala Ameriku (Kenedijevi, Martin Luter King, Šeron Tejt...). Na kraju, ali ne i najmanje važno, njegov odnos sa menadžerom pukovnikom Tom Parkerom a koji je moguće presudno uticao na Elvisov kraj.

O tome jesu napisane silne knjige i snimljeni bezbrojni dokumentarci, ali Bazovo djelo je moguće prvi filmski pokušaj da se u gotovo tri sata trajanja sažme sve to, ne zanemarujući magiju kojom je njen glavni junak zračio. U tu svrhu je od krucijalne važnosti bilo naći glumca koji bi se izborio sa užasno teškim zadatkom, jer poređenja su ono što je moglo da cijeli film ukopa, ali i da ga visoko uzdigne. Dobra, štaviše odlična, vijest jeste da je Ostin Batler prevazišao sve strepnje u tom pogledu. Nijednog trena vam se ne javi pomisao da bi to moglo bolje, jer sve pršti u kadru kada mladi Bazov zemljak zauzme centralno mjesto na pozornici,dakle upravo kao što se dešavalo svaki put kada se Apolon sa gitarom preko ramena pojavljivao na istoj.

Lurman je još u „Mulen ružu“ dokazao da muziku savršeno osjeća i da je majstor da je uvjerljivo uprizori na ekranu. Tim prije nije iznenađenje da su scene u kojima Elvis/Ostin u trans baca obožavatelj(k)e toliko efektne. To jednako vrijedi za rane Elvisove nastupe kada je zbog lascivnih pokreta kukovima i zaradio nadimak Elvis-Pelvis (karlica), ali i za one Las Vegas koncerte koji, bez obzira na gigantske razmjere pozornice, ipak bijahu kafanska svirka.

Čuveni NBC božićni specijal iz 1968 je, baš kao i u karijeri samoj, čudesan momenat koji sa lakoćom zauzima sam vrh kada su u pitanju performansi pred publikom. To je ujedno i krunski dokaz, koji možete i sami pogledati na YT, da rokenrol većeg pjevača i šoumena nije imao niti će imati. Suprotno dogovoru pukovnika Toma sa sponzorima Elvis je na scenu izašao od glave do pete u crnom kožnom outfitu i sa crvenom gitarom. Izrazi na licima prisutnih jasno govore da ne znaju šta ih je snašlo, a ni za jotu nije drugačije ni 54 godine kasnije kada pogledate taj nevjerovatni moment u istoriji.

Osim Batlera, sa gotovo jednakim upitnikom iznad glave, očekivalo se šta će najveće ime u podjeli, Tom Henks, učiniti sa moguće najkontraverznijom menadžerskom figurom u šou-biznisu. I tu se desio pun pogodak, jer je Parker prikazan upravo onakvim kakav jeste bio i ostao. Varalica kod koje ni ime ni titula nisu bili stvarni, ali varalica koja je znala da proda svoju zlatnu koku za basnoslovne pare. Što je koka tu transakciju preskupo platila, vlastitim životom, svakako nije bilo nešto što je njenog prodavaca previše brinulo.

Odlazak Najvećeg u tek 42-oj će i pored toga što su Parkerove mahinacije koje su dovele do teške ovisnosti i fizičke deformacije zato uvijek biti zahvalan materijal za elaboracije poput Lurmanove koja je često vratolomna. Samo što su i vremena bila takva, uzburkana, a Elvis nije imao tu sreću da ga poput Stonesa, kojima je u njihovoj otadžbini iz razloga što su uznemirili malograđansku javnost, prijetio linč, da ga neko uzme u zaštitu i upita:“Zašto ubijate leptira na točku?“ Elvisa, kao najveću zvijezdu svog vremena, ništa nije moglo da spasi od regrutacije i svojevrsnog dvogodišnjeg izgnanstva kroz služenje vojnog roka u Njemačkoj.

„Elvis“ je zato i svojevrsno štivo za mlađe generacije i inventar svega kroz šta je prolazio čovjek beskrajno velikog talenta, glasa kao kuća i seksipila koji se u potocima izlivao iz njega. Lurman i ekipa su to besprekorno uhvatili, ne skrivajući svoju naklonost ka glavnom junaku tužne sudbine. Svjesno ili ne preskočili su susret, da li i simpatije, prema konzervativnom Niksonu, a i bizarna naklapanja koja su neminovno pratila Elvisovu smrt. Poput one da ga nisu ubile tablete i injekcije doktora Nika, već holesterol, jer je, navodno, poznato da se godinama gušio raznim kajganama i omletima.

Lurman, Batler i Hanks su umjesto toga kreirali portret kakav jedino i priliči čovjeku Ikarove sudbine, čovjeku u kojem su se proviđenjem ili prokletstvom, to nikad saznati nećemo, susreli nezapamćena muzikalnost, ritam, ljepota i harizma.

(Nebojša Ristić za Mondo.ba)