Ovog vikenda gledamo norveškog kandidata za Oskara - film "Najgora osoba na svijetu", a evo šta o filmu kaže naš filmadžija Nebojša Ristić...
Čak dva skandinavska filma su se našla u najužoj konkurenciji za najbolji film izvan engleskog govornog područja, ili što bi mi rekli, najbolji strani film. Kao da pa američki nisu strani. Na stranu ti jezički kalamburi, kategorija je to koja često, pa i ove godine, nosi u sebi ponajbolje filmove generalno.
I dok danski "Flee" koji se, kurioziteta radi, našao i u istoj takmičarskoj ulozi, i u kategorijama za najbolji dokumentarni film te za najbolji animirani film, ipak, osim tog podatka, ne ostavlja dubok utisak, bez obzira na istinitost priče na kojoj je zasnovan, sa onim drugim sa sličnim geografskim odrednicama, norveškim "Najgora osoba na svijetu" stvari stoje potpuno drugačije.
Naime, ovaj film Joachima Triera stoji u samom vrhu prošlogodišnje produkcije. Za razliku od njegovih prethodnih filmova, iz tzv. „Oslo trilogije“, ovo je romantična komedija (drama) za ljude koji ne vole romantične komedije (drame), kako je to opisao sam autor. On ni na papiru ne obećava previše, jer šta je novo u tome što neki filmadžija pokušava da dočara životna traganja djevojke na samom početku njenih tridesetih?
Međutim, tu ulazimo u teritoriju Mandušića Vuka, gdje kao što znamo boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka (junakinje). A njega, srca, a tek vještine je i napretek u Renate Reinsve koja je osvojila Zlatnu palmu za glavnu žensku ulogu i teško shvatljivo nije zaradila bar nominaciju za Oskara.
Njena Julie kroz život prolazi kao kugla u fliperu, makar njeni izbori djeluju kao autonomno njeni i da ona, bez obzira na česte, ponekad vratolomne, promjene kursa vodi svoj životni brod onako kako ona želi i misli da je najbolje. Prateći sjajni scenario koji potpisuju Trier i Eskil Vogt, dakle 2 muškarca, Julie (Renate) gotovo u potpunosti zanemaruje signale koji su joj se povremeno javljaju kroz promjene partnera i radi sve po svome. I kao što to često u životu biva, u jednom trenutku se izbori čine savršenim i doživotnim, da bi se već koliko sutra ukazali u svojoj pogrešnosti. I da su sve životne istine odavno napisane, samo uzaludno, jer ih čovjek mora isprobati na sebi i tek onda ih spoznati u punoj snazi.
Aksel (Anders Danielsen Lie), poznati strip-crtač, iako paradoksalno, autor stripova kojeg optužuju za pretjeranu seksualnost, nešto poput Roberta Crumba, u stvari onaj koji teži mirnom, porodičnom životu u kojem stvaranje djece i njihovo podizanje čini najvažniji smisao.
Eivind (Herbert Nodrum), nudi drugi put, koji izgleda lakši, na momente zanosan, nešto što mnogo više liči na život, nego ono što predstavlja Aksel.
U lutanju između ta dva rukavca, Julie se očekivano gubi i sapliće, povlači poteze koji na prvu izazivaju osudu "najgore osobe na svijetu". Zapravo, iz nje izbija ogromna nesigurnost, potpuno prirodna u tim godinama, a način na koji to donosi Renate pitko nosi inače tešku priču koja bi drugačije imala problem da zadrži našu pažnju.
Trier, naprosto, toleriše i solidariše njene ponekad prenaglašene stavove. Kroz nju progovara o tome kako je svijet današnjice i dalje modeliran dominantno muški, prateći njihove probleme, zanemarujući ženski pogled na taj isti svijet. Puno je duha u pitanjima koja postavlja Julie, poput onog koliko bi se pričalo o menstrualnom ciklusu kad bi ga imali muškarci.
Jasno, Trier dolazi iz Skandinavije, znatno manje opterećene tabuima, pa tako u jednom od intervjua objašnjava da je svjesno odlučio da u jednoj od scena glavnog aktera potpuno ogoli i prikaže kako ga junakinja "guta očima". U ogromnoj većini filmova seksualnost se tretira iz muškog ugla, a potpuno je legitimno dati priliku ženama da i one iskažu svoje osjećanje po tom pitanju, iz njihovog ugla.
Da je nastao u Holivudu, ovaj bi film definitivno odveo njegovu heroinu, u momentu kad konačno nastupi rasplet dilema, ka hepiendu, ali u zemlji koja je dala Karla Uvea Knausgora to teško može da bude slučaj. "Najgoroj osobi..." polazi za rukom da maestralno, bez imalo nategnutosti oslika životni slalom, ne držeći stranu nijednom od glavnih junaka. U njemu je sadržana ona sad već davna pjesnička mudrost da je "život samo ovaj jedan, nema ništa, ništa izvan njega".
(Nebojša Ristić, za mondo.ba)