Nebojša Ristić za MONDO o filmu "Belfast" Kaneta Brane, nominovanim u čak sedam kategorija za "Globus".
Pred vratima nam je dodjela „Zlatnih globusa“, te svojevrsne prethodnice onog što će finale doživjeti u Los Anđelesu kada se podijele još uvijek najprestižniji, makar dobrano kompromitovani, „Oskari“.
Zato krenimo u pregled nekoliko filmova sa najviše nominacija. Do same ceremonije, ili zbog brojnih kontraverzi koje ju prate, možda samo proglašenja „Zlatnih globusa“, 9. januara je, jasno, nemoguće prikazati sve, ali ćemo do „Oskara“ stići da recenziramo one najbitnije.
Danas je na tapetu „Belfast“ Keneta Brane. On će se boriti za „Globus“ u sedam kategorija. Naslov ne ostavlja nikakvu dilemu čemu je posvećen, a uvodni kadrovi grada i brodogradilišta u kojem je nekad sagrađen i Titanik sam, uz taktove Vana Morisona mu daju osnovni pravac. Turbulentno razdoblje u istoriji glavnog grada Sjeverne Irske, koje je pratilo odrastanje dječaka iz protestantske porodice u vjerski izmješanoj četvrti, je veći okvir unutar kojeg je smješten nešto manji okvir, onaj njegove porodice. A taj je zapravo uvijek najvažniji.
„Belfast“ se maksimalno razlikuje od Braninih dosadašnjih filmova, a nije ni čudo jer je u dobroj mjeri zasnovan upravo na njegovom djetinjstvu a ne na Šekspiru ili Agati. To ga svrstava u niz filmova koji su otvoreno ljubavno pismo mjestima odrastanja njihovih režisera, pri čemu je „Roma“ najsvježiji, ali nikako i jedini primjer. U tom simboličnom zatvaranju kruga nema ništa loše, makar je za glumca i režisera njegovih godina još rano govoriti o zatvaranju priče. Ipak, kako to mnogi od nas odlično znaju iz vlastitog iskustva, korijeni pušteni u djetinjstvu nas uvijek vuku tamo odakle smo potekli.
Kroz oči malenog Badija (Džad Hil) vidimo kako je to bilo biti klinac u vrtlogu ne samo međureligijskih nemira već i onih porodičnih, sa ocem na „službenom putu“ u Engleskoj, sa majkom kao snažnim osloncem porodice čije temelje su postavili baka i deda. I upravo dvoje posljednjih u tumačenju izvrsnih Ciarana Hindsa i Džudi Denč su ono što „Belfastu“ daje notu posebnosti, u engleskom se to zove „towering figures“.
Džad je sjajan, na način kako su to prije njega bili recimo Salvatore „Toto“ u „Cinema Paradiso“ ili Malik u „Ocu“. S tim da „Belfast“ ipak ne dobacuje do kategorije u kojoj su ova dva remek-djela, pa su silne nominacije pomalo iznenađenje bez obzira na Branin rejting. Mislim da je za jednu emotivnu posvetu svom rodnom gradu Kenet morao da zakopa dublje u svoju dušu. On tamo jeste našao neke drage ulice i u krajnjoj liniji genijalnog Vana kao zvučnu kulisu, ali to nekako nije kliknulo na pravi način. Kao zakleti fan pomenutog namćora iz Belfasta nisam mogao ni da pretpostavim da bi baš neke od njegovih velikih pjesama koje se ovdje čuju mogle biti problem. Njihova prečesta upotreba u ovom filmu dovela je do toga da on na momente podsjeća na kolekciju video-spotova. A to što nije izabrao bar jednu od onih božanstvenih Vanovih kolaboracija sa The Chieftains poput „Irish Heartbeat“ ili „Celtic Ray“ vrijedi slanja na popravni.
Drugim riječima, vjerujemo Kenetu da je bilo upravo onako kako nam je prikazao, da je u pozadini svirala ta nevjerovatna muzika, ali da nije Badija i generalno odlične glume, „Belfast“ bi dobio bar jednu ako ne i dvije ocjene manje. Ukupan utisak popravlja i to što film postaje bolji i uzbudljiviji kako se bliži kraju tako da mu je lakše pogledati kroz prste što u prvom dijelu djeluje kao prosti zbir epizoda iz djetinjstva.
Kohezija se do kraha ipak uspostavi, dovoljno da završni utisak, uz posvetu "Za one koji su ostali, za one koji su otišli, za one koji su izgubljeni", snažno odzvanja i ostavlja duboko zapitanim nad prolaznošću vremena. To uspijeva samo dobrim filmovima, a "Belfast" to, uz sve usputne zamjerke, jeste.
(MONDO)