Nebojša Ristić za MONDO o albumu "Raise The Roof" Roberta Planta i Alison Kraus
Oni koji ne priznaju da se išta značajno desilo u svijetu rokenrola u posljednjih 20 ili 30 godina, kao iz topa će vam odgovoriti na pitanje da li je jedini izlaz okrenuti se prošlosti i otamo izvući na svjetlo dana porodične dukate. Ti isti će zato, potpuno očekivano, pozdraviti album obrada starih, opskurnih numera. Pitanje koje se rađa jeste da li takav album može biti u samom vrhu najboljih za godinu koja upravo ističe? Lako moguće, a evo i zašto.
Prvo, zato što „Raise the Roof“ Roberta Planta i Alison Kraus sadrži samo vrhunske pjesme, neke manje a neke potpuno nepoznate. Drugo, zato što je isti dvojac, a ako dodamo producenta T-Bone Burnetta onda trojac, prije 14 godina uspješno odgovorio na isto pitanje na albumu „Raising Sand“. Treće, zato što ova nije puka kolekcija nasumično izabranih covera koje su glavni krivci tek otpjevali, već je u pitanju jedno potpuno drugačije čitanje originalnih predložaka, od kojih je „najmlađi“ star svega 18 godina, onaj koji otvara album, „Quattro (World Drifts In)“ Calexico iz 2003.
Da bi se shvatilo zašto je saradnja ovo dvoje vanserijskih umjetnika toliko posebna potrebno je kao prvo sagledati ko su oni uopšte. Nije slučajno što se oba albuma potpisuju ne baš džentlmenski, pa ni po abecednom redu, sa Plantom na prvom mjestu. Robert je naprosto ogromno ime koje je još sa Zeppelinima steklo planetarnu slavu, to industrija jako dobro zna a da bi dozvolila da bilo ko, pa ni silnim Grammyjima ovjenčana Alison, bude potpisana kao prva.
Ako to djeluje kao nebitno, a u priličnoj mjeri to i jeste slučaj, stvari postaju interesantnije kad se uđe u postupak na kojem je zasnovana ova zvjezdana saradnja. Oboje artista je izašlo iz svojih zona komfora, tako da ovdje nema Planta koji uzdiše ili grmi, po potrebi, „Baby, baby“ a Alison, moderna kraljica „plave trave zaborava“ tj. bluegrassa ruku pod ruku sa starijim kolegom šeta kroz muzičke idiome poput countryja, soula ili britanskog folka.
Za povećanje doze neobičnosti zaslužni su i neočekivani aranžmanski zahvati kojima su originali podvrgnuti. Ne na način da se ne mogu prepoznati, jer to bi onda postalo samo sebi svrha i uništilo esenciju tih sjajnih pjesama, već da bi još snažnije zablistalo. Možda najveću diverziju čine gender zamjene, pa tako u obradama gdje Plant ima glavnu riječ, originalno pjevaju ženski vokali a to isto se dešava u „muškim“ pjesmama koje sad pjeva Alison.
Dodatno, bend koji je odabrao jedan od najvećih magova produkcije današnjice T-Bone Burnett, kreira zvučnu paletu koristeći, pored ostalih i egzotične instrumente kao što su jarana, requinto ili marxophone. Iako se radi o studijskim alama, direktiva koju im je izdao T-Bone nijednog momenta ne dolazi u pitanje, i oni ne izlaze u prvi plan koji je rezervisan za zna se koga.
Iako je „Raising Sand“ prigušio najglasnije pitanje koje je visilo u vazduhu, a to je moguća nekompatibilnost dvoje pjevača koji dolaze iz potpuno različitih miljea, dilema je ostala živom, pa se pojačana ogromnim razmakom između dva albuma opet pojavila. I opet, sa lakoćom, bila otklonjena. Jasno, sve dileme ne mogu nestati zauvijek, pa će biti manjih rasprava oko izbora pjesama, pa i oko toga koji je od dva albuma eventualno bolji, ali mislim da je mnogo važnije to da smo opet dobili nepobjedivu kolekciju, koja kao i prvi put odudara od predvidivosti koja caruje svjetskom muzičkom scenom.
Ako je cijena za to 14 godina pauze, onda je vrijedi platiti.
(MONDO)