Moguće je da ćete u momentu čitanja ovog teksta već znati koji je od dva glavna favorita, po broju nominacija, osvojio najviše „Zlatnih globusa“, ali, kako god, mi ćemo danas nešto o više o onom drugom, „The Power of the Dog“ iliti „Moć psa“ kako je kod nas preveden.
Snimiti dobar vestern je oduvijek bilo odbrana doktorata. Neko bi rekao kakav crni doktorat u vezi kravara koji jezde prerijom, potežu pištolje koje drže „prokleto nisko“ i na kraju odjašu u suton. Osim toga, to se nekako prećutno smatralo muškom rabotom, pa je izbor Džejn Kempion da režira vestern po istoimenom romanu Tomasa Sevidža, bio dodatno iznenađenje.
Međutim, ako se zagrebe ispod površine, odavno je jasno da je vestern jednako dobar format u kojem je moguće ispričati i ljubavnu priču, i tragediju i komediju, i triler i dramu, dakle, sve ono što se traži od dobrog filma. Način na koji će se to sve upakovati i jeste ono što čini razliku od režisera do režisera i Džejn je to uradila na njen način koji se neće svima dopasti, ali je makar njen.
Da bi se ispričala neobična vestern priča pored dobrog scenarija jasno, potreban je vanserijski glumac ili više njih kako bi na svojim plećima iznijeli taj materijal. Ovdje je to u potpunosti uspjelo jer je takav pronađen u liku Benedikta Kamberbeča kojeg zaista nismo očekivali u ovom izdanju, na zadatku tumačenja vrlo kompleksnog lika, rančera Fila Barbenka, koji bez obzira na metamorfoze koje će se desiti do kraja, jeste primarno negativac. To i nije baš čest slučaj, jer kao što znamo, vesterni obično donose trijumf good guys nad takvima. I upravo tu i jeste tajna ovog u prvi mah nejasnog naslova, koji zapravo ima biblijske korijene koji se nalaze u psalmu koji kaže: “Oslobodi dušu moju od mača, moju dragu od moći psa“.
Kamberbeč se u toj mjeri stopio sa svojim likom da ostali, ma koliko dobri glumci, praktično sekundiraju njegovoj sveprisutnosti. I kako to obično biva sa tako dominantnim likovima, u pozadini se krije nešto sasvim drugo, neka tajna gotovo nezamisliva u kontekstu jednog vremena. Makar će „Brokeback Mountain“ pokazati da ni to ne mora biti zauvijek tako.
Okrutnost kojom se Fil ustremljuje na feminiziranog sina glavne junakinje, inače u filmu Filove snahe, udovice koju je oženio Filov brat, se izmjenjuje sa gotovo istim intenzitetom koji ispoljava prema njoj i bratu. Jedina ličnost za koju su rezervisani samo hvalospjevi je izmaštani ili stvarni Bronko Henri, čije će obnažene fotografije biti vidljive tek kada ih pronađe upravo pomenuti sin, Piter. Sve navedeno nije iznenađenje za one koji su čitali roman koji je poslužio kao predložak te činjenicu da je Sevidž bio homoseksualac, ali svejedno, Kamberbeč maestralno zamagljuje taj trag jer zna koliko je to bilo proskribovano u doba Divljeg zapada.
Uz muziku Džonija Grinvuda iz Radiohead koji sve više postaje ekspert za filmsku muziku, predivnu fotografiju Arija Vegnera koja ne zaostaje za najboljim dostignućima u tom segmentu klasičnih vesterna, jedino što je kritika primjetila kao problem jeste moguće predugo trajanje filma koji se ipak bavi jednom maltene pozorišnom pričom. No, to je, siguran sam, svjestan izbor Džejn Kempion, njen put da bude drugačija. I makar to jeste, u određenoj mjeri, razvodnilo cijeli koncept, to ni izbliza ne ruinira cjelinu.
I na kraju, ne najmanje važno, diverzija nije tolika da se ne desi gorepomenuti završetak bez kojeg nema pravog vesterna. Neko je rekao katarza i početak novog života, bez moći psa za petama. Psa iz pakla, pjevao je, ma zapomagao, legendarni Robert Johnson u njegovoj „Hellhound on My Trail“.
(Nebojša Ristić za MONDO)