"Zameo ih cameo" kaže Nebojša Ristić o protagonistima filma "Licorice Pizza", koji vam predstavljamo danas, a koji je takođe nominovan za Oskara u kategoriji za najbolji film.
Ako već iz naslova nije jasno, nakon prvih nekoliko rečenica biće jasno da Paul Thomas Anderson ne spada u moju „šolju čaja“.
To će onda neminovno ostaviti traga i na prikaz njegovog posljednjeg filma „Licorice Pizza“ (vrlo uslovno i bukvalno prevedenog kao - Pica od sladića), nominovanog za Oskara za najbolji film.
Trudio sam se da zaboravim njegove dosadašnje filmove kako to ne bi zamaglilo sud o ovom, ali neke poveznice ipak postoje. Kao i sa gorepomenutim Kventinom, koji jeste konzumirao valjda sve što je ikad snimljeno na VHS traku, ali ne na način kao Anderson čiji je otac bio vlasnik video-kluba pa je samim tim pristup malom Paulu bio neograničen.
Poređenje sa Tarantinom se javilo ponajviše iz razloga što se i Kventinov posljednji film „Bilo jednom u Holivudu“ bavio otprilike istim vremenom i lokacijom, samo ne iz iste perspektive.
PTA svoju odu rodnoj Kaliforniji i San Fernando dolini, a zasnovanu na biografiji holivudskog producenta i glumca Garyja Goetzmana kazuje kroz dvoje debitanata. Jedna od njih, Alana je članica klana Haim koji se u filmu pojavljuje u punom sastavu (dakle, sve tri sestre koje čine istoimeni bend, kao i oba roditelja).
Drugu polovinu čini Cooper Hoffman, sin pokojnog Philipa Seymora. I Alana i Geri su dio svijeta PTA na način da je on zaslužan za spotove njenog benda, a Gerijev tata je bio jedan od njegovih najdražih glumaca (glumio u 5 njegovih filmova).
I dok Alana djeluje kao da je oduvijek pred kamerama, pa lako budi simpatiju i pored svoje neupečatljive fizionomije, Geri kao da je izašao direktno iz Scooby Dooa, kao nešto između samog Scoobyja i Shaggyja. To u startu iritira, a da se ne govori o nazovi zapletu u kojem balavac od 15 godina nešto kao animira i uopšte zanima djevojku od 25, kako saznajemo u samom početku.
Nisam od onih puritanaca koji će nakon toga prestati da gleda film, ali ta činjenica neprestano lebdi u vazduhu i nemoguće ju je potisnuti. Da je ovo film jednog Džona Votersa, onda bi se to savršeno prirodno uklapalo u koncept, ali kako nije, onda...
Uz uvažavanje činjenice da sedamdesete u Kaliforniji jesu bile uvrnute godine, uz svakojaka pretjerivanja, modna, filmska, muzička i kakva sve ne, te da film, između ostalog, jeste i zabava, ipak postoje neki drugi, uvjerljiviji i smisleniji načini da se to dočara. Otud i dolazi gornje poređenje sa Tarantinom, tj. da bude zabavno i ostalim, a ne samo autoru.
Ono što jeste dobro u „Licorice Pizza“, u slengu album, odnosno vinilni LP, jesu cameo pojavljivanja kojih ima prilično, i gotovo redom zasjenjuju ono što bi trebalo biti dominantno u filmu, a to je ponajviše priča od koje toliko odskaču da bi film mogao komotno da se zove "Zameo ih cameo".
To jesu najupečatljiviji dijelovi filma, ali to ne govori baš previše pohvalno o vještini kormilara, ma koliko će on sam vjerovatno reći da je to svjesno učinio. Da je pustio svoje glumce da se razmašu, a on samo minimalno intervenisao. OK, samo onda tu nema koherentnosti i nekog velikog filma kakvim ga kritičari unisono nazivaju. To nijednog trenutka ne umanjuje ocjenu onog što su pružili Bradley Cooper, Sean Penn ili Tom Waits.
Jedna od stvari na koje sam postao alergičan jesu zvučne podloge filmova, bez obzira koliko savršen bio izbor pjesama koje se čuju. Primjer, odnosno, pandan koji je neko izvukao jeste kultni album Todda Rundgrena "Something/Anything" iz 1972. koji je bio prava demonstracija nadmoći njegovog autora koji samo što ne kaže: “Evo, vidite, nema toga što ja ne mogu“.
Tako mi nekako izgledaju i akrobacije PTA, samo ne sa istim, ubjedljivim ishodom. Previše, makar i sjajnih numera ne ostavljaju baš poseban utisak, izuzev što bi, valjda, trebalo da znamo šta je činilo zvučnu kulisu tih godina.
Takav je postupak odomaćio, pa čovjek više nije siguran da li prisustvujemo fenomenu stvaranja žanra džuboks-filmova. Makar priznajem da sam uživao kad je krenula „Peace Frog“, jedan od onih komada koji The Doors prikazuju u nekom drugom svijetlu od onih višeminutnih epova. Originalna muzika sve aktivnijeg Jonnyja Greenwooda gotovo da se i ne čuje. Moram malo da ujedem fanove „LP“, pa da primijetim da je neuporedivo bolji posao odradio u njima omraženom „The Power of the Dog“.
Vraćanje djetinjstvu i odrastanju, kako smo vidjeli u dobrom dijelu ove godine nominovanih, jeste postalo „in“, samo su rezultati znatno drugačijeg kvaliteta. Ne pretendujem da to odrastanje mora biti prezentovano u felinijevskom maniru, ali nekako mi ono kako je to Sorrentino uradio u „Božjoj ruci“ ima neuporedivo više smisla nego u slučaju „LP“, koji u dobrom dijelu vuče na tinejdžersku papazjaniju.
OK, znam za onu, nikad ne dozvoli da umre dijete u tebi, ali povlačim strogu liniju demarkacije između istinskog dječijeg duha i tinejdžerskog prenemaganja.
Dakle, kad podvučemo liniju ispod, saberemo i oduzmemo, na pozitivnoj strani stoji zavidan zanatski nivo, erudicija koja se sa lakoćom i puno duha poigrava sa brojnim istinskim događajima iz istorije Holivuda i iznad svega pomenute epizode. Na negativnoj su osim nesnošljivog Hoffmana (makar je to vjerovatno od njega i traženo), klimav zaplet koji utiče da radnja do kraja vrluda bez nekog smisla i pretjerana upotreba muzike koja jeste obilježila tu eru, ali kad se ovako natrpa postaje kontraproduktivna.
Čistom računicom, makar se uvijek čuvam od toga da filmove mjerim tim metrom, više je dobrih nego loših stvari u vezi „Licorice Pizza“, ali sam ozbiljno zabrinut da se jedan filmić toliko glorifikuje i uopšte razmatra u istom dahu sa nekim od remek-djela koja se nalaze u istoj kategoriji za zlatni kipić ove godine.
(Nebojša Ristić, za Mondo.ba)