Muzička recenzija: Igračka kralja Davida

Pročitajte novu recenziju Nebojše Ristića. Ovaj put riječ je o kompilaciji nikad objavljenih pjesama Dejvida Bouvija.

U najvećem broju slučajeva radi se o klasičnom izmuzivanju fanova koji ne žale i zadnju paru da bi čuli svaki ton koji su njihovi ljubimci ikad odsvirali. Naime, vrlo brzo se uvjerite da te alternativne, neiskorištene verzije nisu slučajno ostale da čame u arhivama. Drugim riječima, već smo dobili najbolju, finalnu verziju, o čemu su se saglasili sami izvođači i producenti.

Nije onda ni čudno da sam samu najavu objave čitavog albuma pjesama Dejvida Bouvija, "Toy" dočekao sa ogromnom skepsom. Da stvari ne stoje baš kao u uvodnom pasusu ipak je upućivao spisak tih pjesama. Naime, Bowie je, početkom ovog vijeka, kad je "Toy" originalno snimljen, pa odmah i odbačen, odlučio da se vrati na vlastite početke oblačeći novo ruho nekim od manje poznatih vlastitih pjesama iz druge polovine šezdesetih. Bio je to potez različit od onog kada je objavio album obrada tuđih pjesama "Pin Ups", jer za razliku od tog albuma na kojem je tada mladi Bouvi odavao počast svojim idolima, sad on uveliko bio idol, u punoj zrelosti. Ta se zrelost dodatno ogledala i u trijumfu koji je prethodio nastanku "Toy", nastupu na Glastonberiju, a o čemu dodatno svjedoči i nastup za potrebe BBC, neposredno nakon festivala, kasnije zabilježen kao živi album "Bowie at the Beeb", možda i najbolje svjedočanstvo ikad koliko je Dejvid bio moćan uživo.

Na talasu adrenalina koji ga je zapljusnuo u tom periodu, ubrzo je postao i otac, sa Iman, postojećem bendu dodao je i veterane koji su neraskidivo vezani za vrhunce njegove karijere poput gitariste Earla Slicka, a ruka saradnje ponuđena je i velikom Toniju Viskontiju, moguće najboljem producentu njegove karijere. Bez obzira što je ona uključivala i neka druga velika producentska imena (Brian Eno, Nile Rodgers...), Toni je, po mom skromnom mišljenju pristajao kao rukavica Davidovoj ruci. Kako god, u svega nekoliko sešna u Sear Sound studiju u Njujorku nastala je ova čarobna kolekcija koja se sastoji od novih verzija B strana singlova poput "Conversation Peace" a koja je ostala u vječnoj sceni onog sa A strane istog singla, "Space Oddity", onog što nije moglo da uđe na veliki "Ziggy Stardust" a to je bila nevjerovatna "Shadow Man" (tim prije postaje jasna veličina tog albuma), nikad objavljene "Hole in the Ground", te na kraju naslovne numere "Toy (Your Turn to Drive)", za koju ni sami izvođeči nisu potpuno sigurni kako je nastala, najprije kao plod dugih džem-sešna koje su kao u transu svirali.

Prostim poređenjem originala i verzija koje smo dobili na "Toy" ne dobija se mnogo. To su naprosto druge pjesme. I makar određen broj kritika koje su se pojavile preferira izvornu nevinost, što je nesporno, ovdje na dijelu imamo jednog drugog Bowieja koji naprosto drugačije pjeva, a bend zvuči u punoj snazi. Iako je u pomenutom studiju jedan od vlasnika bio prilično zgrožen što se nije koristila tamo prisutna analogna oprema to nije nešto čemu treba pridavati posebnu pažnju. Zato jer nije ostavilo traga na ovaj tako potentni album u kojem možete uživati potpuno neopterećeni njegovim originalnim predloškom. Za one baš radoznale nije problem da nađu originale, ali je to prilično gubljenje vremena, baš kao i raspetljavanje nimalo jednostavne sudbine ovog albuma,

Ipak, za one koji ne mogu a da ne cjepidlače, valja se osvrnuti malo na istorijske fakte. Oni kažu da je bez obzira na kvalitet materijala Virgin America odbio da izda album kao nekomercijalan (da, dešava se to i najvećim imenima), a da sam Bouvi vođen jakim kreativnim sokovima koji su ga pogonili tih godina, nije htio da gubi vrijeme na preganjanje sa svojom diskografskom kućom već se okrenuo seriji novih albuma koji će se svi (zajedno sa "Toy") naći u boksu "Brilliant Adventure.(1992 -2001)".

Da je "Toy" ipak nešto drugačije svjedoči i činjenica da je pored ovog boksa sa kraja prošle godine, odmah potom, on objavljen kao posebno izdanje, sa 3 CD-a. Jedan je onaj koji se 2011. iznebuha pojavio na You Tube (govorka se da je sam Bouvi to uradio, kao vrstu diverzije i osvete Virginu), drugi je alternativni miks kojeg odlikuje nešto više akustične gitare u njemu a treći su uglavnom akustične, ili kako to kaže stara srpska riječ, unplugged.

Tim se poslom, sa posebnim zadovoljstvom bavio sam Viskonti, koji smatra, s pravom, da je "Toy" jedan od vrhunaca Dejvidove karijere. Kada se pravi materijal nađe u rukama pravog majstora onda je uživanje zagarantovano, sjetimo se samo tretmana kojim je mladi Martin, sin velikog Ser Džordža, dodao, kad je izgledalo nemoguće, novu dimenziju ni manje ni više nego jednom "Sgt. Pepperu".

Ovaj je album dodatni dokaz da sa velikanima nikad ne možete biti potpuno sigurni kada je u pitanju njihova kreativna vena. Jer taman kad ste pomislil da su u krizi, ustanovite, makar i naknadnim "čitanjem", da su u svako doba u stanju da donesu neko zlatno grumenje. Na pamet padaju i reizdanja nekiih Dilanovih albuma iz navodno kriznih sedamdesetih prošlog vijeka, a jedan svjež primjer, iz prošle godine, dodatno upućuje u tom pravcu.

U pitanju je Prince i njegov "Welcome 2 America", za koji sam prvi pomislio da je neka besmislena i nepotrebna kompilacija koju je malenac iz Mineapolisa negdje ćušnuo, a u pitanju je istinski dobar, potpuno završen, "kršten" album koji se manijaku nekad učinio kao manje vrijednim. To što taj "manje vrijedan" album, baš kao i "Toy" sa lakoćom nadmašuje veliku većinu današnje ponude više govori o ponudi samoj nego o autorima tog kalibra.

Nakon dugih godina piraterije i "izgnanstva" na YT, "Toy" je, konačno, doživio puni i zasluženi tretman. Dejvidu Robertu Džonsu, kao istinskom kralju, zapravo ništa manje i ne priliči.

(Nebojša Ristić za MONDO)