Netom proglašeni "Zlatni globusi" su prošli kako su prošli, ali je jedna od tih zlatnih kugli privukla posebnu pažnju. Radi se o seriji "Succession", kod nas neprecizno, ali adekvatnije, prevedenoj kao "Nasljednici".
Pored serije same, Globuse su odnijeli i Jeremy Strong i Sarah Snook, u kategorijama za najbolju mušku i sporednu žensku ulogu kada su TV serije (drame) u pitanju.
Ima u engleskom taj termin "slow burner". I dok se kod nas ograničava uglavnom na diverzante i pirotehniku, pa se misli na sporogoreći fitilj, Englezi ga češće koriste kada žele da kažu kako se nešto teško pali, sporo odgorijeva, ali zato završava u vatrometu. A "Nasljednici" jesu upravo to. Dosad prikazane tri sezone su sve odreda završavale pravom eksplozijom i krajem koji naprosto vapi za nastavkom. O tome da je produkcija bila itekako svjesna šta radi, govori i podatak da su pred treću sezonu novinarima dali na gledanje 7 od 9 epizoda. Sad kad smo odgledali i te dvije, potpuno je jasno zašto su tako uradili, jer je upravo u njima došlo do klimaksa koji je strpljivo građen u prvih 7.
Na samom početku emitovanja zaista nije obećavalo da ćemo dobiti takvu poslasticu jer svijet u kojem se kreću junaci ove serije, mada je riječ „junak“ nekako uzvišena i daleko da dalje ne može biti od ovih blaziranih lopuža, nije djelovao previše atraktivnim u moru serija kojima nas bombarduju. "Nasljednici" su se, namjerno ili ne, na taj način svrstali u neke od najboljih serija ikad snimljenih, a koje su, gle čuda, zasnovane na negativcima. Govorimo li o "Sopranosima", "Žici", "Breaking Bad", "Mad Men"...? Definitivno, da.
Casting je besprekoran, jer se bez ijednog superstara otvorio prostor da se razmašu istinski majstori. Jasno, ni najbolji ne bi bili kadra da izvuku tanku priču, a Jesse Armstrong je napisao jednu takve snage da stoji, pored glume, kao drugi glavni stub čitave serije..Trebalo je dočarati tu dekadenciju koja u mnogo čemu podsjeća na stari Rim, na sve one spletke i zakulisne radnje, a čini se da su samo moderni cenzorski alati spriječili da vidimo i krajnji razvrat koji se da naslutiti. Recenzenti su vrlo brzo uporište za ta poređenja našli u odnosu izmeđa Waystar Royco korporacijskog zeta Toma i smotanog kao sajla Grega, koji ih je frapantno podsjetio na storiju o Neronu i njegovom robu Sporusu kojeg je kastrirao i na kraju oženio, nakon što je prije toga ubio svoju ženu. Znajući na šta liči "brak" Toma i Šiv, to gotovo da i nije iznenađenje.
Brian Cox kao Logan Roy, a neki bi rekli i Rupert Murdoch, je naprosto briljantan u uprizorenju medijskog mogula, uvijek za korak ispred situacija u koje njegovo medijsko carstvo upada. Toliko moćan i prosto neranjiv da se postavlja pitanje da li je njegova medijska imperija zapravo nešto više, država u državi. Prosto ne možete da ga ne doživite kao modernog Cezara. S tim da ovom teško glave da mogu doći njegovi nasljednici, iz jednostavnog razloga što je Logan i previše dobro naučio lekciju svojih prethodnika. Istovremeno i otac i čudovište, on je svjestan da srebrena kašika s kojom su odrasla njegova djeca u svakom trenu može da se u njihovim rukama pretvori u smrtonosno oružje.
Doduše, oni, bar zasad, nisu pokazali namjeru da ga fizički likvidiraju, ali čine sve kako bi neko od njih postao kalif umjesto kalifa. I dok za dobrog, starog Iznoguda i možete izgraditi empatiju, za ove nikogoviće je teško naći makar i zrno opravdanja. Jer dok je njihov otac izgradio imperiju, ovim ili onim sredstvima, to definitivno ne bi mogao da nije ludo sposoban čovjek. Fragmenti njegove genijalnosti i ludila razbacani su po njegovoj djeci, ali ne na jednake časti. Tim prije pravog nasljednika i ne može biti, pa čak i kad se volšebno ujedine i skupe hrabrosti da se suprostave Ocu.
Konor, u tumačenju Alana Rucka, jedini sin iz Loganovog prvog braka, sa bolesnom ambicijom da postane američki predsjednik, makar u seriji, a iz života vidimo da ima i gorih od njega koji ne samo da su imali istu ideju nego su je i ostvarili. Nebitno što u životu nisu radili ništa konkretno od dana kada su se rodili. Jer tu je Waystar Royco da ih medijski podrži, ali samo onda ako njihova agenda, makar i sa primjesama fašizma, odgovara ciljevima korporacije.
Kendal (Jeremy Strong), vjerovatno najkompleksniji lik u cijeloj seriji, koji je otišao najdalje u pokušaju da se osamostali, oštećen narkoticima i ogromnim bremenom tragedije čiji je dio bio. Tragedije koju njegov otac čuva u rukavu kao adut kad god, makar i u najavi, izgleda da će njegov lični Brut da uspije u namjeri da ga svrgne.
Roman (Kiearan Culkin), čiju inteligenciju gotovo u potpunosti poništava pervertiranost s kojom se uzaludno bori. Ne samo zato što zaista jeste brat Macaulay "Sam u kući" Culkina, dakle istinski odrastao uz nasilnog oca, njegova je rola takođe sjajna, ali bitna i zbog nečega što se često zaboravi kada su "Nasljednici" u pitanju. Naime, pored sve tenzije i dramatike, ona je ujedno, na momente, i histerično zabavna. Jer kako drugačije, ako ne tako posmatrati scenu u kojoj sliku svog penisa Roman pošalje umjesto Gerry, kojom je opsjednut, nikom drugom nego svom ocu, koji ne propusti da ga zbog toga počasti salvom psovki kojima i inače časti sve oko sebe.
Na kraju i Siobhan - Šiv (Sarah Snook), opsjednuta vlašću do mjere da bi zabila nož u leđa i najbližim. Duboko svjesna da u vučjem, muškom okruženju njene šanse da detronizuje Oca nisu velike, spremna da čak skrene i u lijevo zbog toga, svoju nesreću širi poput radijacije. Gotovo nesvjesna da time kreira korijen izdaje koja će joj se kao bumerang vratiti upravo iz tog, ozračenog okuženja.
Tom & Greg, Neron & Sporus (Matthew Macfadyen & Nicholas Braun) kao najistaknutiji akteri iz drugog kruga oko epicentra, oni koji ne nose prezime Roy, su jako bitne karike, makar to na prvu i ne izgledalo tako. Obje kreacije su skoro savršene jer se u interakciji ove dvojice svojevrsnih autsajdera zapravo nalazi još jedna od nebrojenih linija ove priče koja vas izbaci iz cipela, taman kad ste pomislili da je iznenađenjima kraj.
Iako scenario i gluma jesu kamen-temeljac, vrijedi podijeliti i dio lovorika za muziku Nicholasa Britella, koji je naročito uvodnu špicu, spoj baroka i hip-hopa, učinio jednim od zaštitnih znakova u beskonačnom nizu epiteta koje treba podijeliti ovoj seriji. Glavnokomandujući, režiser Adam McKay se kroz rad na "Nasljednicima" očigledno izvještio na ovakvim temama, o čemu je dokaz bum koji je krajem prošle godine izazvao njegov "Don't Look Up". Ni taj film, za koji ne dijelim baš apsolutno oduševljenje načinom kako je realizovana jedna jaka potka, ni "Nasljednici" ne ispunjavaju ponosom one koji pripadaju medijskoj industriji, ali su njen precizan odraz.
Šekspirovski kvaliteti ove priče, a Jeremy u jednom intervjuu pominje i Dostojevskog, tj. "monstruozni bol" koji nosi Raskoljnikov, čine "Nasljednike" velikim umjetničkim dostignućem koje prevazilazi okvire vremena u kojem je nastalo. I to, jasno, nema nikakve veze sa tim što je ta slika uznemirujuća, štaviše, dokaz je da je umjetnost svoju misiju obavila savršeno.
Sve sezone ove serije dostupe su na m:tel HBO videoteci na OVOM linku.
(Nebojša Ristić za Mondo)