Nova recenzija Nebojše Ristića bavi se novim filmom slavnog španskog reditelja Pedra Almodovara, pod nazivom "Parallel Mothers". Pročitajte!
Tajna skrivena u nama
Nekako se oduvijek najlakše bilo kretati u ekstremima. Ne samo u životu, već i u umjetnosti kao njegovom odrazu. Ekstremi su brojni i veoma različiti, pa eto tako dominiraju i među filmovima današnjice, uključujući i nominacije za najprestižnije nagrade.
Da ne ulazim u kategorizacije, ali dobar, ako ne i najveći, dio spada u neku od takvih kategorija, vrlo jednoobraznih. Dakle, ili su kamerne drame, ili tehnološki spektakli, ili sportske biografije za koje unaprijed znate kako će završiiti...i da ne nabrajam dalje.
Najrijeđi su oni čiji se autori s lakoćom šetaju kroz više žanrova. Odmah da se razumijemo, u višedecenijskom filmofilskom iskustvu naučio sam se pameti. Ona mi govori da je sigurnije kladiti se na čisto žanrovski film, da su manje šanse da bude upropašten u nesigurnim ili nesposobnim rukama. Što, opet, a baš ga zapetljavam, ne govori ništa loše o režiserima, žanrovskim čistuncima, naprotiv.
Samo što je posebna vrsta majstorstva potrebna da se ne ugruvate u žanrovskoj zamješanciji, u kojoj ne postoje jasno povučene granice gdje nešto prestaje da bude npr. sapunska opera a postaje tragedija, komedija, horor, drama... sami dopišite. Dakle, onima kadra da ga naprave tako da to dok ga gledate i ne primijetite, osjetite, nego tek naknadno. Jedan takva pokazna vježba desila se nedavno sa "Paralelnim majkama", Pedra Almodovara.
Da sad ne raščlanjujem i time ubijam magiju jednog toplog filma, za kakve je Pedro velemajstor, ali teško se oteti utisku da je Pedro, koji puni 73 ove godine, dostigao sam zenit. On se ogleda u majstorskom preplitanju dva osnovna narativa, onom o majčinstvu i davno, na tajnim lokacijama pokopanih žrtava ali i istom takvom ukrštanju njegovih zaštitnih karakteristika: empatije prema ženama, pogotovo majkama, ali i tzv. marginalnim grupama; razumijevanju vlastite domovine koja je od tridesetih godina prošlog vijeka naovamo prošla kroz brojne turbulencije koje su ostavile dubokog, bolnog traga na društvo koje prividno djeluje kao harmonično a sve uz besprekornu vizuelnu realizaciju jer je baš malo reditelja koji se tako zamamno služe bojama.
Moglo bi se reći da je Almodovar posebno jak u poigravanju sa nekim temeljnim kategorijama (znate već onu:"Jedna je majka!"), pri čemu ih nikad ne dovodi do kraja u pitanje. Spletom okolnosti imam zeta koji je doktorirao na temu zamjene beba u porodilištu i kako to izbjeći. Iskreno, do ovog filma nisam o tome mislio kao posebno bitnoj ili svakako ne o brojnoj pojavi. A onda nas je Pedro, dirajući u tu temu, uvukao u razmišljanje koliko takva saznanja mogu iz osnova da uzdrmaju kompletan život svakog od nas. (Jedna usputna opaska. Dok gledamo "Majke" teško se oteti utisku da nam cijeli život prolazi između raznih uzorkovanja..Bilo da je u pitanju utvrđivanje očinstva, identitet davno ukopanih žrtava ili korona virus, stalno sa nekim higijenskim štapićem.u nosu ili ustima).
To što je zadatak prenošenja te drame pripao Penelopi Kruz, glumici od najvećeg Pedrovog povjerenja, dalo je kreaciju od koje zastaje dah. Ako je, do ovog filma, i bilo nekih dilema oko toga da li je ona istinska diva, one su sad otpale. Sazrela u svakom pogledu, Penelope u maniru najvećih, poput Sofije Loren, nosi "Majke" na svojim leđima, plijeneći ljepotom, ali još više snagom kojom se nosi sa teškom tajnom koja, kao i sve druge, mora jednom izaći na površinu.
I tu leži briljantna kopča sa drugom linijom priče, koja u prvi mah izgleda kao tek pomoćna, da bi se njome glavna junakinja povezala sa ocem njenog djeteta. Riječ je, dakako, o javnoj polutajni s kojom živi Španija, koju je posijala Frankova strahovlada. a koja mora dovesti do katarze ukoliko se želi doći do ozdravljenja nacije. Zato uopšte nije slučajno što film zatvara lice "pretekle" djevojčice iznad svježe otkopane grobnice predaka koji nisu njeni direktni, ali jesu paradigma jednog istog roda.
"Paralelne majke" zato i jesu velika lekcija o ljubavi koja ne smije da poznaje granice, inače nije ljubav. Onoj koja čini da, makar i nesvjesno, jednako volite svako dijete. čak i kad nije vaše, da su sve žrtve naše kao i gubitak. Almodovar dobro zna da put do tog saznanja nije lak, i zato filigranski portretiše i najmanji korak na njemu. Kao vrhunski majstor koji leti do naših visina i zna tajnu skrivenu u nama.
(Nebojša Ristić, za Mondo.ba)