Pročitajte osvrt Nebojše Ristića na film "Biti Rikardo", koji je mogući kandidat za Oskara.
Čekajući da američka filmska akademija objavi konačnu listu kandidata za njihovu nagradu, famozne Oskare koje već odavno prate kontraverze, ali se i ne daju u pogledu njihovog prestiža među ostalim nagradama, oslanjamo se na Globuse, BAFTE i ostale koji često i budu najbolji putokaz ka Oskarima.
To dosta govori o tome koliko industrija zapravo diktira ovim izborima, jer je simptomatično da se jedan relativno mali broj filmova vrti u krugu kandidata, a teško je povjerovati da izvan tog kruga ne gravitira ništa drugo vrijedno pažnje. Kritičari i istinski zaljubljenici u film jako dobro znaju da to nije tako i da mnogi „mali“, „neengleski“ filmovi često i jesu najkvalitetniji u ponudi, te da samo ponekad industrija dozvoli da se oni i okite nagradama.
Iz tog razloga lakše je shvatiti da se redovno dešava da filmovi koje nakon gledanja duže pamtimo po glumačkoj podjeli nego po kvalitetu, budu nominovani i to čak u više kategorija. Upravo to bi mogao biti slučaj sa „Being the Ricardos“, Aarona Sorkina koji se već ovjenčao Oskarom za „Društvenu mrežu“ a bio nekoliko puta i nominovan za filmove poput „Suđenja čikaškoj sedmorci“, ali kao autor scenarija, ne i režiser.
Ovaj film u startu zadovoljava neke od uslova koji su poželjni za Oskara, prije svega kada su u pitanju glavna ženska i muška uloga, za koje je poželjno da su velike zvijezde i koje su povjerene Nikol Kidmen i Havijeru Bardemu.
Dodatni razlog je što su u centru pažnje fiktivni Rikardovi, pretpostavljam da će u distribuciji prevod zato i biti „Biti Rikardovi“, što je ogromnom broju Amerikanaca nepogrešiva asocijacija na kultni sitkom „Ja volim Lusi“.
Istovremeno, to je veliki problem za zemlje, poput naše, gdje se o tako velikom projektu čulo tek sporadično. Padaju mi na pamet paralele sa nekim napicima poput „Dr Pepper“, za koje kod nas niko nije ni čuo, a kamoli ih probao. Tako da nas kod i ne postoji zapitanost da li je i koliko ovaj film vjeran prikaz u odnosu na originalnu priču koju mi zapravo i ne poznajemo. Siguran sam da je ta dilema kod miliona Amerikanaca moguće i najprisutnija.
Ako to zanemarimo i udubimo se radnju, vidjećemo da je storija o najslavnijem televizijskom paru šeste decenije prošlog vijeka bila istinski izazov za rasnog scenaristu poput Sorkina.
Ovo „rasni“ bi nepažljivom čitaocu moglo da povuče na „rasizam“, ali nije ni to bez nekog đavola, obzirom da jedan od Rikardovih, muž, očekivano jeste ne-Amerikanac, bar ne sjeverni, već Latino. Na to se u periodu koji pokriva film nije gledalo baš blagonaklono, a vrlo brzo otkrijemo da je to tek jedna od stvari koje su se u bastionu demokratije nalazile na nezvaničnoj listi nepoželjnih. Među njima i ona čuvena antikomunistička histerija koju je predvodio zloglasni Makarti, a koja se sa posebnom strašću bavila filmskim i TV umjetnicima.
Lusi Bol, kao TV supruga Rikardo je, iako popularna do nezamislivih granica, morala da se pravda zbog mladalačke pristupnice KPA, tako se valjda skraćivao naziv Komunističke partije Amerike. I dok se s tim nekako i izborila, druge borbe su bile još i teže. Valjalo se kao žena nametnuti u odlučivanju kako će šou izgledati, dakle ne biti tek lutka na koncu, a u vremenu kad se o tome nije ni razgovaralo, a kamoli ostvarivalo u praksi. Baš kao što se trudnoća nije ni zamišljala, a kamoli prikazivala na TV ekranima. Pogotovo kad je glavni sponzor cijelog serijala bila moćna duvanska kompanija koju se pitalo i za najsitnije detalje.
Nikol Kidmen, koju ćete, bez prethodne informacije da je o njoj riječ, prepoznati tek nakon najmanje pola sata filma je tako dobila najkompleksniju ulogu. Boriti se sa svim tim vjetrenjačama, a biti pored čovjeka koji zbog svog porijekla nije previše poželjan, povrh svega sumnjiv zbog potencijalnog promiskuiteta, je zaista đavolski težak zadatak. Činjenica da su i Nikol i Havijer znatno stariji od likova koje treba da glume sigurno nije pomagala, ali su se oboje s tim dobro iznijeli. Po mišljenju onih koji su odlučivali o Zlatnim globusima, vrijedno jednog takvog, makar na kladionicama Kristen Stjuart koja je odigrala Lejdi Dijanu u filmu „Spenser“, kotira kao najveći favorit za Oskara za glavnu žensku ulogu.
Fanovima serije „Ja volim Lusi“ Bardem je bio posebno sumnjiv u startu, jer dok je Nikol još i ličila na Lusi, kod Havijera to nije slučaj. Ipak, on time nije bio opterećen nego je odradio ono što najbolje zna, predao se ulozi u kojoj mu se apsolutno vjeruje, baš kao što je to radila i njegova supruga, makar sam rasplet ukazuje da za to nije bilo baš uvijek svih razloga. Bardem kao tajfun prolazi kroz sve segmente njegove uloge, bilo kao muža, glumca, šefa orkestra, producenta ili ljubavnika.
Iako je film bukvalno fokusiran oko supružnika, šteta bi bilo ne izdvojiti Džej Kej Simonsa, vladara sporednih uloga koji je i u „Rikardovima“ pokazao klasu, glumeći upravo – sporednog glumca koji majstorski gradi svoju usamljeničku priču usred tornada koji bjesni studijom prilikom snimanja.
Da li će ovaj solidno skrojeni biopik, u kojem Sorkin popravlja neke od svojih režiserskih propusta iz prethodnih filmova, biti dovoljno dobar da nadmaši druga dva koja pripadaju istoj kategoriji, pomenuti „Spenser“ te „Kralja Ričarda“, ostaje da se vidi, a naši nalazi će ubrzo uslijediti. Stay tuned for more...
(Nebojša Ristić za mondo.ba)