Nova recenzija Nebojše Ristića donosi nam osvrt na film "Drive My Car", zasnovan na istoimenoj knjizi Harukija Murakamija, koji je osvojio brojne nagrade, uključujući nagradu za najbolji scenario u kanu i Zlatni globus za najbolji film. Uživajte u čitanju (i gledanju)!
Drama, za minut kraća od tri sata, kojoj ćete se vraćati iznova? Zvuči nemoguće, naročlto u eri filmova koji sve više liče na neki od onih energetskih napitaka?
Da, sve do momenta kada isteknu posljednji kadrovi "Drive My Car", jednog od nominovanih za Oskara, i to, poput "Parazita", istovremeno u kategoriji za najbolji film izvan engleskog govornog područja, ali u onoj glavnoj, za najbolji film uopšte.
Čak i površnim poznavaocima rokenrola ne može da promakne ovaj naslov koji nepogrešivo upućuje na još jednu pjesmu The Beatles koju je veliki Haruki Murakami postavio u naslov nekog od njegovih djela.
Ne samo "Norvegian Wood", nego i "Yesterday" koja se zajedno sa "Drive My Car" našla u zbirci kratkih priča još uvijek nenagrađenog nobelovca, "Muškarci bez žena". Za radoznale, zbog autorskih prava, u filmu se ne čuju Bitlsi, već jedan drugi genije, Betoven, ali to je tek jedna od genijalnosti koja krasi ovaj film.
Nedoumica se odmah javi, kako je jedna kratka priča, od svega desetak stranica poslužila kao literarni predložak za film od 3 sata, ali to i nije baš slučaj. Osim te priče iskorištene su još dvije iz iste kolekcije, "Šeherezada" i "Kino", a još važnije tu je i Čehovljev "Ujka Vanja". Ova potonja je do te mjere provučena kroz scenario da je neko u šali napisao da bi Antona Pavloviča trebalo potpisati kao koscenaristu.
Da se dodatno otkloni pomisao da je u pitanju puka ekranizacija, potrudio se sam režiser Ryusuke Hamaguchi, zahvatom koji me je podsjetio na onaj koji je svojevremeno preduzeo Veljko Despotović u "Ko to tamo peva".
Naime, i tamo je kao i u ovom japanskom filmu, vozilo, kao gotovo punopravni dio glumačke podjele, obojeno u crveno. SAAB 9000 u kojem se, kao u ispovjedaonici, odigravaju neke od ključnih scena ovog filma je kod Murakamija žut, ali je Hamaguchi izabrao crvenu varijantu koja čini sjajan kontrast po pravilu sivoj okolini Hirošime kroz koju se voze glavni junaci filma. Ostaje misterija da li je izborom švedskog automobila u zemlji moćne auto-industrije htjela da se pošalje određena poruka.
Sjećam se odlično priče jednog vozača TV kuće za koju sam radio, a koji mi je objasnio kako zna sve najvažnije što se dešavalo, i to direktno od glavešina koje uglavnom i vozio. Kazao mi je kako je dovoljno samo da sjednu na suvozačko mjesto i da, čak ne stigavši da se vežu, krenu sa svojim ispovijestima, bez da ih je on išta pitao. Da li zbog motorike, da li zbog zatvorenog prostora iz njih je izlazilo sve što vjerovatno ne bi rekli ni u istrazi.
Yūsuke Kafuku, pozorišni režiser, angažovan da postavi Čehovljev komad, dobio je vozača, djevojku, Misaki Watari, koju nije želio, ali je bio primoran od strane organizatora da se pomiri s tim da će njegov auto, isti onaj u kojem se vozio sa pokojnom suprugom, sada biti dato na upravljanje djevojci koja je istih godina koliko bi imala njegova kćerka da je poživjela.
U prologu filma, koji traje čitavih 40 minuta, saznajemo šta je prethodilo momentu u kojem u njegov život ulazi ta ćutljiva djevojka, sa posebnim osjećajem za vožnju. Upoznajemo, ali se i rastajemo sa njegovom suprugom Oto, scenaristkinjom koja svoje ideje najuvjerljivije i polusvjesno priča njemu kao mužu, nakon vođenja ljubavi, slično Šeherezadi.
Dok slušaju kasetu na kojoj je snimljen glas Ota dok kazuje tekst predstave, počinje suočavanje sa prošlošću bolnom ne samo zato što nje više nema, već i opterećenu njenim brojnim nevjerstvima. Onim u istoj ravni sa njenom ljubavi prema mužu. Neko bi rekao da je to pomalo neobično, ali "Drive My Car" i nije običan film. Za to ništa manje zasluge od Murakamija pripadaju Hamaguchiju, koji sa beskrajnim strpljenjem i osjećajem za detalj odmotava priču koja dobija dodatne rukavce.
U njima otkrivamo da Kafuku nimalo slučajno, iako po godinama ne odgovara, ulogu ujka Vanje daje glumcu za kojeg pouzdano zna da je bio u ljubavnoj aferi sa njegovom suprugom, Kōjiju Takatsukiju, i s kojim nakon toga vodi duge razgovore. Ne, nije ovo film osvete, prije traganje za razlozima zašto je njoj bio potreban bilo koji drugi mušakarac, a u isti mah preispitivanje vlastite uloge, možda i krivice, u tom komplikovanom trouglu. To su pitanja na koja ne može biti odgovora, kao što to uvijek i jeste sa pitanjima srca.
Krivica ili makar osjećaj da je moglo biti drugačije, pada ne samo na Kafukua već i na Mitaki, djevojku-vozača koja prolazi kroz slične tokove misli kada je u pitanju njena majka stradala u kući koju je odnijelo klizište (u originalu pijana se automobilom zabija u drvo). U tom postepenom međusobnom otvaranju dvoje nesrećnih ljudi, tako moćno i suptilno prikazanom, svedenom komunikacijom, tako karakterističnom za Daleki istok, iskazuju se najdublje emocije i tu leži izuzetna snaga ovog filma.
Sve da i to nije priznao u intervjuima, uticaj francuskih majstora je očigledan. Rukopis Renoara, Romera ili Godara je očigledan, ovog posljednjeg posebno u dijalogu na zadnjem sjedištu auta, između Kafukua i Takatsukija. Kritičari su primjetili da ta scena neodoljivo podsjeća na sličnu iz "Alphaville", s tim da je ova iz "Drive My Car" snimljena zaista u vožnji te da je kulisa svjetala pored puta realna a ne fingirana kao kod Godara. Kako god, ta je scena čisto savršenstvo u kojem, na ivici suza, Takatsuki "dovršava" jednu od priča koju mu je, po svemu sudeći, Oto ispričala u svom erotskom zanosu u jednom od njihovih viđenja.
Iako je pomenuta estetika gotovo pa umrla u modernom filmu koji po diktatu velikih kompanija pulsira nekim luđačkim ritmom i iscrpljuje se u brzim, jeftinim emocijama, ovaj je film, a naročito njegova nominacija, došao kao kap vode u pustinji. On vraća nadu u to da će, pa makar i kao usamljeni eksces, dobijati ponovo filmove kao sa kraja šezdesetih i početka sedamdesetih prošlog vijeka.
One u kojima se oko kamere kao produžetak misli režisera sa puno diskrecije, pa i tišine, spušta na porodične ljude koji žive svoje „obične“ živote. U kojima je toliko neobičnosti da su zlatni rudnik za svakog autora, nebitno koje grane umjetnosti, da iz njega iskopa dragulje poput ovog. Jer kako drugačije objasniti rečenicu ljubavi dramaturga predstave čija nijema supruga Korejanka igra Sonju u predstavi, upitanog zašto su iz Južne Koreje gdje je bila okružena ljudima koji razumiju njen jezik znakova, došli u Japan: “I could listen to her like a hundred people.”
Sama predstava, odnosno probe kojoj prethode, uzimaju ogroman dio filma, ali ga nipošto ne opterećuju. Štaviše, genijalnost Hamaguchijevog postupka, još više dolazi do izražaja uključivanjem vanvremenskog komada koji se samo na jedan drugi način bavi komplikovanom pojavom zvanom život.
Kafuku kao režiser predstave koristi čitavu paletu jezika, čak i jezik znakova, da bi dokazao koliko se zapravo zaplićemo u vlastite dileme, misleći da su samo naše, a one, ako računamo samo da je „Ujka Vanja“ objavljen 1898., su zapravo u svima nama i to oduvijek. Kao i činjenica da nikad neće ni nestati i da nam u očekivanju spasa živote valja živjeti, kako bi rekla Čehovljeva Sonja.
Bezbroj je bisera rasutih po ovom filmu, većinu je nemoguće (i nepotrebno) prepričati. Jedan ipak treba izdvojiti, a u pitanju je onaj čuveni monolog Sonje na kraju „Ujka Vanje“, jednu od onih vanvremenskih bravura kojima su se veliki pisci služili da opišu smisao života i nakon velikih gubitaka (nešto poput Džojsovog maestralnog završetka „Mrtvih“).
Sam monolog je ko zna koliko puta prepisan i izgovoren na scenama širom svijeta, ali način na koji ga je donijela Park yu-rim, kao nijema Korejanka, je onaj od kojeg vam zastaje i srce i dah. Samo rukama i zagrljajem glavnog junaka data je antologijska scena koja može direktno u istoriju filma. Puni dokaz da je Murakami sa pravom popustio u svom čvrstom stavu i neradom davanju dozvole za ekranizaciju njegovih djela. Ovaj put su fragmenti završili u rukama čudotvorca, a znamo šta oni izvode.
"Živećemo, ujka Vanja. Proživećemo dugi, dugi niz dana dugih večeri. Strpljivo ćemo podnositi iskušenja koja nam pošalje sudbina; radićemo za druge i sad i u starosti, bez odmora i spokoja, i kad nam dođe sudnji čas, umrećemo pokorno i tamo, na onom svetu, kazaćemo da smo patili, da smo plakali, da nam je život bio gorak i bog će nas požaliti; i mi ćemo ujko, mili moj ujko, ugledati drugi život... radostan, divan, uzvišen, radovaćemo se i naše sadašnje muke gledaćemo ganuti, sa osmehom – i odmorićemo se. Ja verujem, ujko, verujem vatreno, strasno...odmorićemo se!".
(Nebojša Ristić za mondo.ba)