Ljeto 1969.g. je dugo bilo poznato kao „ljeto ljubavi“, kao vrhunac pokreta poznatog kao hipi, ili kako je to govorila sintagma „flower-power“ (snaga cvijeća).
I zaista dominantne slike tog vremena jesu mladi dugokosi ljudi u najšarenijim mogućim širokim odjevnim kombinacijama dok su im sa usana silazile poruke mira, ljubavi i razumijevanja. Zvuči nerealno ili makar prividno realno? Pa i jeste imalo drugu stranu, kao što sve u životu ima. A ta i ne bješe baš ružičasta, već poprilično crna. U svakom pogledu, pa i boji kože.
Ovim se ne želi reći da su Afro Amerikanci, koje su tada itekako često zvali „niggers“ ili nešto blaže „negroes“, bili isključeni iz hipi-pokreta, ta jedan, sa nešto indijanske krvi, bješe najbolji među njima. Ipak, ta nevjerovatna, vibrirajuća scena nije bila ni izbliza toliko prisutna u javnosti, pa tako ni najvećem muzičkom festivalu dotad zabilježenom, onom u Vudstoku.
Neki od najupečatljivijih nastupa tamo bili su baš iz njihovih redova, pomenuti Džimi, a uz njega Riči Hejvens u onom antologijskom izvođenju „Freedom“ (jednoj od brojnih verzija izvorne „Motherless Children“) te naravno furiozni Slaj Stoun i njegova Familija. I to je bilo manje-više sve.
I onda je moralo da prođe 50 godina da otkrijemo, da shvatimo da s tog istog ljeta, manje od 200 kilometara od farme Maksa Jazgura (vlasnika zemljišta na kojem se skupilo pola miliona rokenrolera), u parkovima Harlema, crne zajednice unutar Njujorka, odvijao Harlemski kulturni festival. I ne samo da su crna braća i sestre svirali i pjevali nego je u pitanju bio creme de la creme. U kojem su nedostajali valjda jedino Džejms Braun, Marvin Gej ili pak Majls Dejvis koji se iako džezer rado češao o fank ili soul.
To što se to događalo je tek jedna od nepoznanica. Onu drugu, u paketu sa prvom, a to da je to neko i snimio kamerom i onda držao u bunkeru 50 godina, otkrili smo tek kad se pojavio, sada već i Oskarom ovjenčan dokumentarac Ahmira „Questlove“ Tompsona, „Ljeto duše (soula)“ (Summer of Soul). Mislim da nevjerica u činjenicu da tako nešto postoji ne prestaje ni kad istekne posljednji sekund ovog briljantnog svjedočanstva.
Sa takvim materijalom u rukama Questlove nije mogao da omane, taman da ga je samo smontirao, ali on se potrudio i uspio da ga pretvori u snepšot jednog turbulentnog vremena. Onog u kojem je rasna podjeljenost u SAD, došla do svoje kulminacije u kojoj se olako potezalo i oružje u pokušaju da se uguši glas one potlačene strane. Koja je u najekstremnijim oblicima povratne reakcije, poput onog u nastupu Crne perle, Nine Simon, pozivala na isto takvo nasilje, dakle ubistvo.
To može biti usamljen krik velike umjetnice, iza kojeg stoji samo ona, i ne treba ga opravdavati. Samo staviti prst na čelo i sjetiti se viševjekovne represije koja je počela robovlasništvom, a u krajnoj liniji dvostrukih standarda kojima je većinska bjelačka populacija prisvojila zvuk koji su ti isti ljudi donijeli iz rodne Afrike. Na tom temelju je nastala kompletna konstrukcija džeza, bluza i na kraju rokenrola, ali to očigledno nije previše pomoglo priznanju njihovih zasluga.
A one su bile ogromne što izbija iz svakog od nastupa zabilježenih u „Ljetu duše“. Film je to koji se gleda kao da se čita "Ko je ko?", kada je u pitanju crni zvuk ne samo tog vremena već posmatrano iz generalne perspektive. Antologijski nastup Nine Simone sam već izdvojio, ali ništa manje nisu ubjedljivi ni ostali, poput Davida Ruffina koji je upravo tad napustio Temptejšens (Temptations) jer je počeo da ih snagom svog talenta i harizme nadrasta. To što s tim ništa na kraju nije napravio stvar je demona sa kojim nije znao da se izbori, ali na ovom nastupu to je bilo još daleko.
Ako je Nina svojim radikalnim nastupom bila jedan od krajnjih polova, onda je Slaj sa svojom crno-bijelom Familijom bio na drugoj strani. O tome govore i svjedočenja u filmu nekih od prisutnih koji su bili krajnji skeptični kako će "bijeli dečko za bubnjevima" to moći da odsvira kad to nije njegov đir. Fenomenalna svirka i njega i kompletnog benda je samo potvrdila da nema crno i bijelo, već samo neznanje i znanje.
U "Ljetu duše" ima samo ovog posljednjeg. A kad se to znanje, u posjedu tada redom mladih ljudi poput Stivija Vondera ili Mejvis Stejpls, nadogradi sa energijom koja prosto pršti iz njih onda dobijete čudo koje je pomelo pred sobom sve konkurente na raznim filmskim festivalima i izborima u kategoriji dokumentarnog filma. Jer iako je i dio sa intervjuima sa svjedocima vremena urađen sa puno pažnje i znanja, sa neprocjenjivim bogatstvom od materijala od kojeg je sazdan naprosto nije bilo šanse da se pogriješi.
Ljubav i ogromno poštovanje Questlove prema subjektima njegovog filma je, naravno, mogla samo pomoći da se on digne u nebeske visine.
I zaista jeste, vaše je samo da dodirnete dio tog neba koje je autor spustio u vaše domove i u vašu dušu. A bez duše, bez soula, ništa.