Zašto neki ljudi ne mogu da prestanu da tuguju? Naučnici imaju odgovor.
- Neki ljudi ostaju zarobljeni u tugovanju i žalosti - a naučnici misle da znaju zašto.
- Stanje produžene tuge liči na depresiju, ali to nije, za sve je kriv jedan centar u mozgu.
Kod većine ljudi bol zbog gubitka voljene osobe vremenom postepeno slabi. Međutim, kod nekih taj proces izlječenja nikada ne dolazi. Umjesto toga, tuga ostaje sirova, sveobuhvatna i nepopustljiva - stanje poznato kao produženi poremećaj tugovanja (PGD).
U pregledu objavljenom u časopisu "Trends in Neurosciences", istraživači su analizirali ono što se trenutno zna o moždanim mehanizmima koji stoje iza PGD-a, nudeći objašnjenje zašto neki ljudi ostaju zaglavljeni u tugovanju dugo nakon gubitka - i po čemu se ovo stanje razlikuje od depresije i anksioznosti.
"Produženi poremećaj tugovanja je relativno nova dijagnoza u psihijatriji“, rekao je vodeći autor studije Ričard Brajant, istraživač traume sa Univerziteta Novi Južni Vels u Australiji. Iako se tuga proučava decenijama, PGD je formalno priznat kao dijagnoza tek 2018. godine.
Suštinsko iskustvo PGD-a veoma liči na uobičajenu tugu. Ljudi osjećaju intenzivnu čežnju, nostalgiju i emocionalni bol nakon gubitka bliske osobe. Razlika je u tome što kod otprilike jedne od dvadeset ožalošćenih osoba ta osjećanja traju duže od šest mjeseci i ne slabe s vremenom.
Život više nema smisla
Osobe sa PGD-om mogu imati osjećaj da je život izgubio smisao, da je dio njihovog identiteta nestao ili da nisu u stanju da u potpunosti prihvate smrt - iako su svjesne da se ona dogodila.
"Ne radi se o drugačijoj vrsti tuge“, objasnio je Brajant. "Više je riječ o tome da osoba ostaje zaglavljena u tugovanju.“
Kako bi bolje razumjeli zašto se to dešava, Brajant i njegove kolege analizirali su dosadašnja istraživanja o neurobiologiji produženog tugovanja - oblasti koja je još u ranoj fazi razvoja.
Većina postojećih dokaza potiče iz studija neuroimidžinga, u kojima ožalošćeni učesnici prizivaju uspomene na preminulu osobu ili gledaju podsjetnike na nju dok im se snima aktivnost mozga.
Za sve je kriv mozak koji čezne
U tim istraživanjima PGD je dosljedno povezivan sa poremećajima u moždanim mrežama zaduženim za nagradu i motivaciju. Tu spadaju nukleus akumbens i orbitofrontalni korteks, koji učestvuju u osjećaju želje i pokretačke snage, kao i amigdala i insula, koje imaju ključnu ulogu u obradi emocija.
"To se uklapa u ideju da je tuga obilježena snažnom čežnjom za preminulom osobom“, dodao je Brajant.
Ta čežnja, čini se, nije samo metafora. Aktivnost mozga kod osoba sa PGD-om pokazuje da podsjetnici na izgubljenu voljenu osobu i dalje aktiviraju centre za nagradu, umjesto da ta reakcija postepeno slabi, kao što se dešava kod ljudi čija tuga s vremenom popušta.
Sličnost sa depresijom i posttrumatskim poremećajem
Neki od ovih neuronskih obrazaca nisu specifični samo za produženi poremećaj tugovanja ili žalosti. Slične promjene primjećene su i kod depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja, koji takođe uključuju pretjerano razmišljanje i emocionalnu patnju. S obzirom na to preklapanje, Brajant ističe da bi bilo iznenađujuće da ne postoje sličnosti.
Sljedeći izazov, dodaje on, jeste da se utvrdi koje su promjene u mozgu specifične za PGD i da li one uzrokuju produženo tugovanje ili su njegova posljedica. Buduća istraživanja koja će tokom dužeg perioda pratiti veće grupe ožalošćenih osoba mogla bi pomoći u davanju odgovora na ta pitanja.