Psiholozi kažu da 5 znakova pokazuje da čovjek tiho pati.
Nisu sve unutrašnje borbe lako uočljive. Neki ljudi prolaze kroz život noseći teret o kojem nikada ne pričaju, skrivajući bol iza osmijeha ili zauzetosti. Društvo nas često uči da budemo jaki, da prolazimo kroz teškoće bez prigovora. Ali ćutanje ne znači da je sve u redu. U stvari, mnogi ljudi pate na načine koji nisu očigledni.
I dok većina laika ne zna na šta treba da obrati pažnju, psihologija nam daje tragove, suptilne znakove da se neko možda bori ispod površine. Kada prepoznamo ove znakove, možemo ponuditi podršku, razumijevanje ili čak samo podsjetnik da ne moraju sami da prolaze kroz to. Evo 5 znakova da čovjek tiho pati kroz život.
1. Povlači se
Jedan od najjasnijih znakova da se čovjek muči iznutra je kada počne da se udaljava od ljudi oko sebe. Možda će prestati da se obraća prijateljima, izbjegava društvena okupljanja ili provodi više vremena sam nego obično. To nije nužno zato što želi da bude sam – često je zato što ne zna kako da izrazi kroz šta prolazi.
Karl Jung je jednom rekao: "Usamljenost ne dolazi od toga što nemate ljude oko sebe, već iz nemogućnosti da komunicirate o stvarima koje vam se čine važnima."
Čovjek koji tiho pati može se osjećati kao da niko ne bi razumio njegov bol, pa ga zadržava za sebe.
2. Šali se na račun svog bola
Ne zvuče svi vapaji za pomoć isto. Ponekad dođu prerušeni u šalu. Čovjek će se samozatajno našaliti o tome koliko je iscrpljen, kako mu ništa u životu ne ide kako treba ili kako bi "mogao i da odustane“. Svi se smiju, i on se smije, a razgovor se nastavlja. Ali ako zaista slušate, često postoji nešto dublje ispod humora.
Sigmund Frojd je vjerovao da šale mogu biti način otkrivanja skrivenih istina. Jednom je rekao: "Najpovoljniji uslov za humor je pomalo sadistički stav o sebi."
Drugim riječima, često koristimo humor da prikrije bol - pretvarajući borbe u pančlajn tako da ne izgledaju tako teške ili stvarne. Nije svaka mračna šala znak patnje. Ali kada čovjek stalno omalovažava svoje sopstvene borbe, posebno na način koji se čini malo previše stvarnim, možda bi vrijedilo obratiti pažljiviju pažnju.
3. Kaže "dobro sam" kada nije
Znate i sami koliko ste puta rekli "dobro sam“ kada to niste bili. To je najlakši način da prekinete razgovor bez laganja. Mnogi ljudi, a posebno muškarci su uslovljeni da vjeruju da je priznanje bola znak slabosti. Dakle, umjesto da se otvore, oni podrazumijevano koriste ovaj jednostavan, automatski odgovor. Nasmiju se, kažu "Dobro sam“ ili "Ne brini za to“, i promijene temu.
Ali ako bolje pogledate, njihove oči govore drugačiju priču.
Psiholog Karl Rodžers je jednom rekao: "Ono što je najličnije jeste najuniverzalnije." Emocije koje se borimo da izrazimo – bol, sumnja, usamljenost – često su iste one sa kojima se i drugi bore. Ako neko u vašem životu stalno insistira da je dobro uprkos znacima da nije, nemojte ga prritiskati - ali ni ignorisati.
4. Čini se previše srećnim
Zvuči čudno, ali ponekad se čovjek koji se čini najsrećnijim najviše bori. Očekujemo da bol izgleda kao tuga, izolacija ili bijes. Ali neki ljudi se snalaze radeći suprotno – tako što postaju srce zabave, uvijek zbijaju šale, uvijek se smiju. Oni se staraju da svi ostali budu u redu dok nikome ne dozvoljavaju da vidi šta se dešava u njima.
Psiholog Alfred Adler je jednom rekao: "Jedini normalni ljudi su oni koje ne poznajete dobro."
Drugim riječima, ono što vidimo na površini rijetko govori cijelu priču. Čovjek koji djeluje pretjerano veseo možda ne glumi svoju sreću u potpunosti, ali bi mogao da je koristi kao štit da spriječi druge da gledaju previše izbliza.
Ako vam se neko u životu uvek čini previše u redu – nikada ne pokazuje ranjivost, nikada ne priznaje borbu – vrijedi se zapitati da li postoji nešto više ispod površine. Jer ponekad se oni koji spolja najjače sijaju bore sa najmračnijim olujama.
5. Postaje previše koristan
Zvuči kao dobra stvar - neko je od velike pomoći, uvek nudi pomoć, stavljajući potrebe svih drugih ispred svojih. Ali ponekad, čovek koji tiho pati će se baciti na pomoć drugima kako bi izbegao suočavanje sa sopstvenim bolom. To je smetnja. Ako stalno rješava tuđe probleme, ne mora da se suočava sa svojim. Ako se uvjeri da su svi ostali dobro, možda može da ubijedi sebe da je i on dobro.
Psiholog Alfred Adler je jednom rekao: "Lakše je boriti se za svoje principe nego živjeti u skladu sa njima." Drugim riječima, može biti lakše brinuti o drugima nego o sebi.
A psiholog Vilijam Džejms je jednom rekao: "Najveće oružje protiv stresa je naša sposobnost da biramo jednu misao umjesto druge." Ali kada je neko mentalno i emocionalno iscrpljen, čak i taj izbor se čini nemogućim. Napor oduzima više energije, a čak i mali zadaci postaju neodoljivi. I najjačim ljudima je ponekad potrebna pomoć.
(MONDO/Sensa)