Dejan Stanković je odlučio da podnese ostavku u Crvenoj zvezdi poslije eliminacije u plej-ofu kvalifikacija za Ligu šampiona pošto je osjetio da je iznevjerio sebe - i nije podigao ljestvicu tamo gdje je mislio da će biti nakon avgusta 2022. godine.
Bilo je negdje oko 22.50 u utorak veče kada je Dejan Stanković znao da više ne može da bude trener Crvene zvezde. Samo koji trenutak prije ove "grešne" misli koja mu je prošla kroz glavu - Milan Pavkov je nespretno reagovao i poslao loptu u sopstvenu mrežu. Popadali su svi na zemlju, televizijske kamere su holivudski prvo pokazale Milana Borjana koji u očaju sjedi na travi, pa Mirka Ivanića koji se drži za lice i traži čovjeka koji će mu reći "nije gotovo", a onda se režiser odlučio da prikaže u krupnom kadru Dejana Stankovića čije su oči bile već pune suza i koji je zbog toga obarao pogled.
Skočio je sa klupe, kao da će krenuti da bodri svoje momke i da govori da imaju još pet minuta, ali kao da se u tom momentu sve promenilo u njemu. Da je Stanković bio ozvučen - čuli bismo najglasniji uzdah ovog ljeta u Beogradu. "Uf". Stavio je ruke na bokove, nastavio da gleda u travu, a onda se mirno vratio na klupu sa koje je gotovo bez riječi posmatrao eliminaciju svoje ekipe i rušenje sna o Ligi šampiona na najsuroviji mogući način, kao što je i sam rekao - kao iz horor filma. Vratio se Stanković zatim obavezama koje nosi trenerski posao, pred novinarima "ni sam ne zna kako" tražio prave riječi, a onda je odluka o ostavci sazrila u njemu u naredna 24 sata.
"Ne mogu dalje…", poručio je Stanković u oproštajnoj poruci navijačima i nema nikoga ko mu neće povjerovati, posebno jer je i fizički bilo vidljivo koliko se potrošio u prethodne tri godine, za koje kaže da su mu bile najljepše u karijeri - a jedan je od malobrojnih fudbalera koji ima triplu krunu u igračkoj biografiji.
Stanković je u svoju Crvenu zvezdu stigao u decembru 2019. godine kako bi naslijedio još jednog trenera koji se mnogo potrošio na Marakani. Vladan Milojević je poslije dvije i po godine takođe uzdahnuo i rekao "ne mogu", dok je Dejan Stanković uspio da blago probije "rok trajanja" koji kao da vam tetoviraju kada prvi put sjednete na klupu Crvene zvezde.
Pritisak je veliki jer je i Zvezda veliki klub, ali zamislite samo kako je to se iz dana u dan traže "dlake u jajetu", čak i poslije pobjeda od pet-šest golova razlike. A o tome kada nema rezultata, da ne pričamo… Crvena zvezda je jedan strogi roditelj koji će vas natjerati da se svakoga dana preispitujete, sumnjate u sebe, koji će na "dobio sam 5-" pitati "zašto minus?" i zbog koga ćete ili odmah pući pod pritiskom i pobjeći od kuće - ili raditi na tome da budete skoro savršeni, što je nemoguće održavati na duže staze jer uvijek traži još i još i još i još...
Nije zato iznenađenje što je Dejan Stanković za tri godine u Crvenoj zvezdi ostario kao za čitav život, ali je isto tako naučio mnoge stvari, tjerao sebe da napreduje svakodnevno i širi vidike, napredujući tako u dvije i po godine karijere koliko neki nisu za čitav trenerski staž.
Zvanična statistika kaže da je Stanković vodio Crvenu zvezdu na 130 utakmica i da je na njima ostvario čak 103 pobede, što je nevjerovatan rezultat, posebno ako uzmemo u obzir da do prije tri godine nije ni želio da bude trener. Zarazio se "trenerskim virusom" i počeo da se igra, nije se bojao da uči kroz greške iako je znao da tu nema mnogo kredita. Zvezda je u mnogo navrata kod njega izgledala impresivno (Milan, Gent, Ludogorec, Braga…), bila je ekipa za koju se kaže da je odradila domaći zadatak uoči meča, a koja je znala da u toku same utakmice promijeni sistem i po nekoliko puta. Ako to nije taktička pismenost uz koju su rasli trener i igrači, šta je?
Uz dvije "duple krune" i dva evropska proleća porasli su apetiti i bilo je prirodno da uz toliko uloženog novca Crvena zvezda mora da napadne mjesto u Ligi šampiona, ali tu će ostati najveći minus kod Stankovića, posebno dvomeč sa Makabijem u kome njegova ekipa nije djelovala kao njegova, a u kojoj ni sam "Mister" nije djelovao kao svoj.
Išao je Stanković protiv sebe preuveličavajući u svojim očima snagu Crvene zvezde koja je još daleko od nivoa koji ne podrazumijeva minimalno prilagođavanje protivniku, ali nikako ga ne bi trebalo pamtiti samo po Makabiju i pogledu punom osjećaja krivice. Svjestan je dobro da je iznevjerio 50.000 ljudi na Marakani, još milione širom svijeta, a nije se lako nositi sa time i ume da "isisa" dušu čovjeku, posebno kada ste i sami i dalje navijač - i osjećate da ste iznevjerili sebe.
"Poslije Crvene zvezde ne moram da budem trener više nikada", rekao je nedavno Dejan Stanković i nadajmo se da će ga i ovaj osjećaj ubrzo napustiti, pošto bi bila velika šteta da ne nastavi ono što je gradio prethodne tri godine, a bilo je više nego dobro, dok pisac ovih redova čvrsto vjeruje da će biti bolji "šef" nego što je bio fudbaler.
Jedan je od najperspektivnijih srpskih trenera sa vještinom razumijevanja modernog fudbala i savremenih tendencija, ali možda treba da pokuša da ga proživi tamo gdje ne mora život da "stavi na kocku" da bi uspio.
Samo, da li ga to "radi"?